Toma Zdravković je prošao uspone i padove...
Toma Zdravković rođen je 1938. godine u Aleksincu, u siromašnoj porodici. Tokom djetinjstva nije imao mnogo – osim duše prepune osjećanja, koje je pretvorio u stihove.
Prvu publiku i razumijevanje pronašao je u kafani, a sudbinu mu je promijenilo poznanstvo sa Silvanom Armenulić. Ona je prepoznala njegov talenat i otvorila mu vrata muzičkog svijeta.
Bježao je u alkohol i kocku. Iako je bio velika zvijezda, nikada to nije bio u klasičnom smislu. Nije nosio skupa odijela, nije se vozio u limuzinama, već je često išao pješke. Bio je svoj – ranjiv, nježan, boem. Većina njegovih pjesama bile su autobiografske, pune emocija i kafanske duše, često o neuzvraćenim ljubavima i bolu.
Kocka mu je često bila bijeg od stvarnosti. Govorio je: "Nikad nisam pio zato što volim alkohol… U tim krugovima kažu da sam najveća ovca koja se rodila za kocku… Jedne noći sam dobio oko 80 hiljada maraka i sve ih već sljedeće izgubio."
Do 1972. godine uspio je da potroši sav zarađeni novac i seli se u Ameriku, a potom u Kanadu. U Torontu se posljednji, četvrti put oženio i, pored kćerke, dobio sina Aleksandra.
Kada se vratio iz Kanade, ponovo je osvojio publiku. Dom sindikata u Beogradu bio je pun 20 večeri zaredom – ljudi su dolazili da slušaju ne samo pjevača, već čovjeka koji je preživio sve ono o čemu pjeva. Iako mu je zdravlje bilo narušeno, nije odustajao od pjesme.
Preminuo je 30. septembra 1991. godine, siromašan, tiho, bez pompe. Iza njega nije ostalo bogatstvo, ali je ostalo nešto mnogo vrjednije – pjesme, stihovi i glas koji se ne zaboravljaju.
(Lepa i srećna/Mondo)