Stanković u MONDU: Hvala navijačima Juventusa

Suze u očima tog 25. avgusta...

"Pa, skoro suze, da kažemo...", odmah se ogradio Dejan Stanković dok smo pili kafu prošle nedjelje u redakciji MONDA.

Skoro suze u očima tog 25. avgusta, uoči utakmice Inter - Đenova na otvaranju sezone 2013/14, inače prve u koju poslije 20 godina ne ulazi kao profesionalni fudbaler, označile su kraj jedne velike karijere, kakvih je ranije bilo na ovim prostorima, ali su nažalost vremenom postale rijetkost.

Dejan Stanković iznenadio je mnoge, ali ne i sebe, kada je odlučio da ovog ljeta fudbal počne da posmatra drugim očima, kao nešto što je mnogo dobro radio cijelog života. I kao nešto što će vjerovatno ponovo raditi, ali "odozgo".

Desetak dana poslije jedne od najtežih, ako ne i najteže odluke u karijeri, Deki je odlučio da prihvati poziv redakcije MONDA i bude naš gost. Zabranjenih pitanja nije bilo. Samo ih je bilo malo. Jer, Stanković je došao s namjerom da se ispriča sa nama, a ne da odgovara.

Tako vam i mi ovaj intervju prenosimo u gotovo integralnoj verziji, sa tek ponekom izbrisanom psovkom u trenutku kada bi se Deki zaboravio da je diktafon tu da malo naruši atmosferu, ali zabilježi mnoge zanimljive detalje iz karijere koja je počela podno sjeverne tribine "Marakane" ranih 90-ih...

Završeno je na ljeto 2013. pred punim tribinama "Meace", sa kojih su te ljudi ispratili na nogama?

"Bilo je lijepo i dogodio mi se čudan miks emocija, jer je prije toga bilo ili si riknuo utakmicu ili si je dobio. Ili si tužan ili si srećan... A, prije desetak dana bio sam srećan što me pozdravlja 50.000 ljudi i što su to stvarno lijepo organizovali, bilo mi je puno srce, a s druge strane sam bio tužan, svjestan da više neću igrati", rekao je Stanković na početku razgovora i nadovezao se:

"Ja se ne sjećam ničega, iskreno ti kažem..."

Nastavio je...

"Ne sjećam se šta je pisalo na tribini, šta su pjevali, šta su vikali, nisam vidio šta je izlazilo na onim video reklamama pored terena, tu je valjda pisalo koliko sam utakmica odigrao, gore na video bimu su valjda išli golovi... Ja se toga stvarno ne sjećam, potpuni "blackout"! Preplavile su me emocije, bilo je toliko poštovanja s njihove strane, iako je trajalo kratko, šest, sedam minuta... Za mene je to bila vječnost".

Pored tebe stajali su Ana, Stefan, Filip i Aleksandar...

"Naročito mi je bilo drago što sam cijeli taj trenutak podijelio sa familijom i kad sam vidio suprugu da se 'razvalila' od plakanja, e tad mi je bilo najteže, malo sam se trgao... Ana nije mogla ni da ostane da gleda utakmicu, otišla je kući pravo odatle, jer je i njoj bilo teško. Deset godina je deset godina".

Stanković je, kao da je pretpostavio šta je naredno pitanje, rekao:

"Na svu sreću, u životu sam mogao da biram gdje ću, kako ću i šta ću i Inter je bio izbor u kojem ne da nisam pogriješio, nego sam napravio fenomenalnu stvar! Odabrao sam Inter jer su me ljudi iz kluba, prije svega predsjednik (Masimo Morati, prim. aut) uvjerili da oni misle kako sam ja taj i da mogu da im napravim razliku. Na moju sreću, sve se tako i događalo tokom narednih deset godina, gdje smo već u prvoj sezoni počeli da osvajamo... Trofejčić, pa trofej, pa veliko, pa najveće..."

"Ne znam da li je 15 ili 16 trofeja u tih deset godina, nije malo. Zahvalio sam se Moratiju na tome što mi je učinio veliku čast da mogu da obučem taj dres i da se borim za te boje, što mi je omogućio da osvojim sve to, da igram sa takvim igračima i da upoznam sve te ljude. To se samo može poželjeti..."

"Ja sam zadovoljan. Imao sam sreće da u karijeri promijenim samo tri dresa i, (uzdah) gdje god sam bio sam igrao, odrastao, pobjeđivao i sve bih isto uradio..."

Masimo ti nije dozvolio da tek tako odeš, bez da razmisliš o ponudi da budeš skaut za "naš" dio Evrope?

"Ja sam jednim ugovorom vezan još za Inter, ali su i s te strane ispali sasvim OK i rekli: 'Deki, kad se odmoriš, kad središ glavu, kad budeš imao ideje, kad se uželiš... Samo digni slušalicu, okreni broj i nastavljamo da radimo tamo gdje smo stali...' Kao što sam već i rekao, nastavljam sa odmorom tokom kojeg ću pokušati što prije da shvatim svoju situaciju, jer ovo je penzija", rekao je sa osmijehom i dodao:

"U 35. godini...", sležući ramenima.



"A, nije mi lako. Dvadeset godina imaš jedan ritam, konstantnu borbu za trofeje, ponavljanje svakog dana, pun si adrenalina... To treba svariti, pustiti da se samo slegne. Ja sam realista, nikad nisam bio ni pesimista, ni optimista, samo realan. Ubijeđen sam da ću ja nešto pod nogama opet 'zakotrljati', nešto će se dogoditi, negdje će me život opet navesti i to će biti - osjećam - prava stvar, ali da bi se to dogodilo treba pogoditi pravi trenutak. Ne treba srljati i razmišljati 'ostavio si fudbal, daj sa odmah nešto da radiš, mora mozak opet da ti bude opterećen'... Ne! Polako...", opisao je način na koji je razmišljao.

"Neka se ja prvo odmorim lijepo, srediću ideje, hoću da se uželim, pa ću opet raditi. Šta ću raditi? Moja branša je fudbal. Neću da kažem da nešto drugo ne bih mogao da radim, ali nešto drugo bolje od fudbala svakako ne bih mogao. Ne znam čime ću se tačno baviti, da li ću biti neki 'diriđente', što kažu Italijani ili će to biti trenerski posao ili taj skauting - vidjećemo... Za sada nemam kristalno jasnu ideju".

PREDSEDNIK ZVEZDE?

Ovde "kruži priča" da neki ljudi imaju kristalno jasnu ideju da si idealna osoba da naslijediš Dragana Džajića na mjestu predsjednika Crvene zvezde?

"Vidite i sami da se u zadnje vrijeme svašta piše povodom toga i biću stvarno iskren. Sada sam završio s fudbalom i rano je za bilo šta. Zvezda je moj klub i, kad sam ja u pitanju, dovoljno je reći samo - Zvezda! Želim da steknem iskustvo u ovoj novoj situaciji, jer je jedno igrati, a drugo sjediti u fotelji i imati funkciju. Zvezdom ne možeš da se baviš, sa Zvezdom moraš da živiš i da budeš dio nje. Mislim da je to veliki, veliki izazov", nije odbio odgovor na škaljivo pitanje.

"Ne bježim od odgovornosti, ali trenutno je neophodno da se namjeste neke stvari, neophodno je da steknem iskustvo kako bi se bavio bilo čime. Ne mislim samo na Zvezdu, već i na Fudbalski savez, bilo šta. Trenutno ima zaista mnogo ljudi koji imaju više iskustva od mene i koji su van fudbala već nekoliko decenija. Siguran sam da će oni naći pravi način da izvedu naš fudbal na prave staze, a poslije toga - tu sam..."

Deki nije želio da se upušta u razgovor o ovdašnjem fudbalskom miljeu. Ni da dubi o Zvezdi, ni da razglaba o Savezu, itd.

"Trenutno nemam pravo da kažem ništa o situaciji u našem fudbalu. To pravo mora da se stekne. Moraš da se vratiš i da uradiš nešto, pa tek onda da kažeš: 'E, sad ja mogu da kažem nešto...'"

Kada si presjekao, da li je to bila glava, srce ili tijelo?

"Sve zajedno... Glava, trenutna situacija, povratak iz povrede. Sve se pomiješalo i, rekao sam da sam realan i da bih sve prihvatio u životu, pa tako prihvatam i ovo. Bolje u 34 nego u 24 da sam imao problema sa tetivom".

"Žal je jedina zbog te duple operacije, možda da je bila samo jedna i da je ta prva prošla kako treba, vjerovatno bih ja igrao još. Vjerovatno... Međutim, onda je došla druga operacija i nisam uspio da se vratim", opisao je.

"Jednu rečenicu rekao sam sebi u prelomnom trenutku, a imao sam ponuda: 'Bolje da jednog dana kažem mogao sam još godinu dana da igram, nego da za dva mjeseca priznam šta će mi ovo koju p... materinu...' Tako sam razmišljao. Šta mi treba da odem negdje da ne igram, da se povrijeđujem? A, znaš kakav sam... Da volim da sam spreman, da dajem sve od sebe i ne volim da se foliram i da uzimam pare, to me ne zanima".

Jednom rečenicom nas je potpuno zakucao za stolicu:

"Ja hoću sebe da pamtim po lijepom, a da bih sebe pamtio po lijepom moram da se potrudim da drugima, koji su bili uz mene, ostanem u lijepom sećanju. Šta mi treba da me gledaju na klupi nekog tima kako sjedim povrijeđen, da o meni pišu 'matori, odjavi se, još ti nije stiglo pismo da si prestao...', ne! To je teška odluka, mnogo teška. Za sada je nisam svjestan i nije me stigla, ali naravno da će me stići taj cunami. Ja sam prelomio, objavio na sva zvona da prestajem i sad čekam da se taj talas odbije odnekud i da se vrati da me poklopi svom težinom. Ali, za sada se ne kajem, za sada mi je sve OK prošlo..."

Stanković je u razgovoru spontano otkrio da je imao ponudu Fiorentine, da ga je Vićenco Montela, poput Masima Ambrosinija, veterana konkurentskog Milana, vidio u projektu zvanom Liga šampiona, ali...

"Znao sam još u maju da će ovako biti i imao sam ponudu dva ili tri kluba, od čega jednu konkretnu. Radi se o Fiorentini. Popričali smo, ja sam se zahvalio. Firenca je lijepo mjesto za život, ali oni pucaju na Ligu šampiona, igraju 50, 60 utakmica, a ja dvije operacije, nisam igrao 11, 12 mjeseci, 35. godina... Nisam želio preko hljeba pogaču i da stavljam na kocku nešto u ovim godinama i onda strijepim da li mogu ili ne mogu".

"Smatram da sam prije svega bio pošten prema sebi i slažem se sa Peđom Stojakovićem koji je rekao da mora da bude pošten prema lopti. Previše mi je lopta dala da bih je na kraju 'silovao'. Hvala joj do neba".

O ostalim ponudama, rekao je...

"Amerika nije bila ništa ozbiljno, bio je jedan Dubai i mogao sam da nađem bilo koju ekipu iz Serije A, Sampdorija, Đenova, neko lijepo mjesto na moru za život, ali ne..."

Da li si u karijeri dolazio pred iskušenje zvano novac? Da odeš negdje gdje se ne igra vrhunski fudbal, ali da zaradiš više nego do sada?

"Jednostavno nisu takve ponude dolazile do mene jer sam imao tu sreću da nikad nisam bio u centru pažnje tržišta. Znala se moja uloga. Kad sam došao u Lacio, nisu imali potrebe da me prodaju, onda sam prešao u Inter, znali su moju ideju, svaki trener je bio načisto sa mojim željama i govorili su: 'On je tu, ne ide nigdje'".

A, Juve? Dva puta...

"Selili su me u Juve, to jeste", priznao je i prisjetio se kako je to izgledalo.

"Kad sam odlazio iz Lacija u Inter, bio je Juve u igri i već sam rekao da sam u karijeri napravio sjajne odluke i između ostalog mislio sam i na to. Bio je Juve, odabrao sam Inter. Onda opet, kad je odlazio Manćio iz Intera, došao je Žoze i pisalo se kako sam Manćinijev igrač, kako treba da idem sa njim da bi očistili 'pjacu', ponovo se pojavio Juve, baš konkretno, da se ode poslije četiri godine u Interu i onda se pojavio neki problem sa njihovim navijačima, nisu smjeli zbog toga da me dovedu i...

...hvala im na tome, jer sam ostao i postao prvak Evrope!"



Zašto su navijači skupljali peticiju da ne dođeš u Torino?

"Zašto? Pa ima neki snimak iz Sijene gdje smo uzeli titulu sa Manćiom, svi smo pjevali nešto kao 'pobjeđujemo bez da krademo', kako sam pjevao ja, tako je pjevala i cijela svlačionica i ne vidim šta ih je to toliko naljutilo. Ali, do neba im hvala što su se ljutili".

Deki se ogradio rekavši da bi i on odbio taj prelazak poslije razgovora koji je imao sa Murinjom, prvim od kada je "Specijalni" stigao u Italiju.

"A i ništa od tog prelaska ne bi bilo do poslije razgovora sa Žozeom. Sve se odigralo poslije toga, jer su svi pisali o tome kako Žoze neće mene u klubu i da će biti 'ćao' čim stigne. I, sjećam se kao juče, bio je 16. jul i ja sam imao zakazan razgovor s Misterom, gdje je on rekao: 'Vidi, Deki, nijednog trenutka ništa od toga nisam izjavio. Spremam se da dovedem Lamparda i to je težak transfer, ne vjerujem da ću uspjeti. Samim tim ti ćeš biti moja opklada ove godine i želim da igraš na nivou Lacija, kada sam igrao protiv tebe. Ti možeš da budeš prijatelj s Manćinijem, meni to ne smeta, niko ne može da kaže da ti i ja nećemo biti prijatelji poslije mjesec dana'", citirao je Stanković svog omiljenog trenera, danas prijatelja.

"Tako da sam ja izašao sa tog razgovora spreman da se pobijem sa cijelim svijetom zbog Murinja, poslije samo deset minuta priče. Čovjek me je kupio i dan danas smo u kontaktu. Čujemo se, dopisujemo se, čestitamo jedan drugome i stvarno je 'Special One'. Prije nego što me pitate koga bih odabrao od svih trenera s kojima sam radio, evo njega, bez dileme. Čovjek je veliki psiholog, veliki motivator, malo mu je 24 sata dnevno za fudbal".



MURINJO JE ZNAO

Stanković nam je ispričao i dvije anegdote vezane za sezonu 2009/10, polufinalne utakmice sa Barselonom (3:1, 0:1) i finale Lige šampiona sa Bajernom (2:0).

"On hoće samo pobjedu i rezultat. Prije Barse rekao nam je, neću pominjati ime kluba, ali nešto kao: 'Neću da igram kao taj i taj i da puknem 4:0. Dajte mi gol prednosti pred Kamp Nou i prolazimo'. Dali smo mu dva", rekao je Stanković, a onda dodao da su svi znali da dobijaju Bajern.

"Žoze ih je pratio i 8. maja je poslao poruku Materaciju da dobijamo 2:0. Pogodio je..."

Pričaj nam još malo o njemu...

"Ništa ne prepušta slučaju, to je jedan veliki perfekcionista, koji poznaje svakoga od ljudi koji pripremaju teren, do predsjednika. Tako i sprema utakmice, samo ako nisi inteligentan možeš da pogriješiš. Može da se odigra dobro, može loše, ali on je sitnicama davao veliki značaj, jer male stvari odlučuju utakmice. Jedan korner, jedan prekid, jedan faul... Zato je razlika između njega i ostalih".

Nisi mu zamjerio što vas je napustio još u Madridu, iste večeri kada ste postali prvaci Evrope?

"Dotakao si vrh i najteže u životu je ponoviti se i imao je ponudu fenomenalnu, ko bi odbio Real Madrid? Nije uspio, evo sad se vratio u Čelsi što je meni drago, jer znam koliko gotivi engleski stil i cijelu ligu..."

Koliko je vama u Interu bilo teško da se ponovite poslije "Triplete" i njegovog odlaska?

"Evo iskreno ću da vam kažem, te godine kada smo osvojili sve izgubili smo 20 odsto sebe. To je nevjerovatno, kao da ti je neko uzeo dio tebe. Nema ga, osjećaš da bi trebalo da si tu, ali nema! Nije to ni želja, ni volja. To je nešto, što ne znam kako se zove i što smo odmah izgubili...", uozbiljio se Deki pričajući o tome.

"Došao nam je i dobar trener, ali je Benitez imao jako loš tajming. Poslije perfektnog treninga, došao je on i sve nam je smetalo. Čovjek je otišao poslije šest mjeseci, jer smo bili kao bebe, bili smo nepodnošljivi. Mislili smo da sve znamo, mi smo neki, uzeli smo 'Tripletu'. To je to..."

I danas, 15 godina od odlaska iz Crvene zvezde, Dejan Stanković je i dalje najmlađi kapiten u istoriji crveno-bijelih.

Golovi? Neki se i danas premotavaju...

"Imam par najdražih, i to su golovi koji su mi napravili prekretnicu u karijeri. Prvo, protiv Kajserslauterna dva komada, gdje sam skrenuo pažnju na sebe. To što su bili lijepi manje je bitno, bili su važni. Onda dva gola u debiju za reprezentaciju, to mi zlatnim slovima stoji upisano. Dao sam dva gola na 'Marakani', mogao sam još dva, tri...", rekao je:

"To je ono što sam ti pričao, kad si gladan uspjeha i imaš veliku želju..."

Skoro da u karijeri nisi dao "običan" gol?

"Ma, nisam umio normalan gol da dam, baš sam morao DA ga dam", kaže sa osmijehom, namigujući.

Kako?

"Zato što se nisam stidio da šutnem. Bog mi je podario taj šut, zbog kojeg se nisam libio da šutnem sa 25 metara. Znao sam da mogu da pogodim i da mogu da dobacim. Tako je bilo od malena... Od malena sam davao čudne golove".

Gol na debiju za Zvezdu, za reprezentaciju, za Lacio, gol u prvom derbiju sa Partizanom, Romom, Milanom... Otkud toliko samopouzdanja?

"Nisam baš na debiju za Zvezdu dao gol, mogao sam protiv OFK, tad sam ušao sa klupe. A kad sam prvi put startovao dao sam dva Budućnosti iz Podgorice i dva Perica... Mnogo je bitno u životu kako će ti se namjestiti. Talenat je bio 20, 30 odsto, ostalo je bio rad. Bilo je talentovanijih igrača od mene, nekom se nije namjestilo, neko nije imao sreće, neko se povrijedio... Moraš da iskoristiš prvu priliku koja ti se ukaže i bez toga nema ništa. onda inercija radi svoje, a ti usput moraš mnogo da radiš na sebi i da se odričeš mnogih stvari", rekao je i dodao:

"Od drveta koje je namijenjeno za korito, ne može da se napravi violina".

Ono s pola terena dva puta u jednoj sezoni? Instrukcija trenera ili instinkt?

"U mlađim kategorijama dao sam dva, tri gola tako, pogodio dvije, tri prečke... Golman je loše izbije, padne mi na nogu i odmah 'paf'. To je instinkt. Eto to u Đenovi, loše je izbio loptu i samo sam iskoristio njegovu snagu i vratio je nazad. Isto je bilo i protiv Šalkea, to je po ljepoti, kordinaciji, daljini i visini, vjerovatno najbolji gol koji sam dao".

Kako da pored takvog šuta nigdje nisi izvodio slobodnjake?

"Malo sam prašio, ako može jače, da je pomjerim nazad pa da probam. U mlađim kategorijama sam to izvodio, imao sam 'kiflicu', a poslije su došli majstori pored mene, Veron, Adrijano, Rekoba... Nisam ni penale pored takvih izvodio. Što? Ja sam imao moje, da je šutnem sa 25, 30 metara i oni se nisu ljutili i vikali: 'Ej, Deki, daj loptu'. Šutnem je i po pet puta, svi se okrenu i vraćaju se. Zato što su znali da će jedna da uđe. Tako se ni ja nisam 'trtio' njima u ono što oni rade bolje", pričao je...

"Ja sam poštovao Mihinu i Rekobinu lijevu nogu, Veronovu desnu. Samo staneš iza Mihe i gledaš kako ta lopta uzlazi. Uvijek sam se prvi radovao, dignem ruke čim lopta pređe živi zid".



Imena da se naježiš... Ali, ko je najbolji od onih s kojima si igrao?

"Uh to mi je teško pitanje... U jednom momentu, Adrijanovih šest mjeseci. Ni tenk mu nije mogao ništa, to je bilo nevjerovatno", izdvojio je i pojasnio da nije uvijek sve u čarobnim napadačima:

"Fudbal je malo drugačiji od onoga što navijači vide. Postoje igrači koje mnogo poštuješ, kao što je Valter Samuel, kao što je Huan Veron, pa tek Majkon?! Nisam ni digao glavu, on je već otišao. Te sezone kad smo uzeli sve, čini mi se da je milion puta pretrčao desnu stranu naprijed i nazad. Pa, Milito... Vidim i ja da navodim svježije primjere, ali evo iz Lacija - Jap Stam, pa i Manćini, Salas, opet Veron!"

Taman kada smo hteli da postavimo naredno pitanje, presjekao nas je!

"Nesta! Haha, Nesta! Uf... Evo naježio sam se. Mogu samo da se nasmijem kad pomislim s kim sam sve igrao, ali igrao, ne trenirao".

Na pitanje: "Ko je najbolji igrač s kojim nije igrao?", Stanković je dao odgovor i prije nego što smo završili rečenicu:

"Ronaldo, ne Kristijano, nego pravi. Zuba..."

Nikad? Ni zajedno, ni protiv?

"Nikad! Mimoišli smo se, nisam igrao ni s njim, a nisam stigao ni da igram protiv njega. Kartone sam imao u Beogradu, Zvezda - Barsa. Tamo on nije igrao. Kad se vratio poslije povrede, Lacio - Inter, ja sam izašao, on je ušao i poslije pet minuta pao i obnovio povredu koljena. I kad sam igrao za Figovu fondaciju u Austriji, ja sam izašao, a on ušao. Bili smo zajedno na istom mjestu, ali mu nisam dodao loptu...", rekao je.

"Međutim, pričali su mi da je to bilo strašno..."

Čuli smo da planiraš spektakularan oproštaj na "Marakani", gdje bi se okupila mnoga od pomenutih imena?

"Oproštajna utakmica je jedna ozbiljna organizacija, od koje ne bježim, ali ću lijepo da premjerim stvari. Oproštaj treba da se pravi dok su stvari svježe, mislim da je ova sezona posljednji voz, a na kraju sezone je Svjetsko prvenstvo. Sve mi se čini da imam sedam dana na raspolaganju i da u tih sedam dana 'upakujem' oproštajnu utakmicu. Od mnogo stvari će zavisiti da li će je biti ili ne, moja ogromna želja je da napravim tom na stadionu Crvene zvezde. Mora da počne da se radi koliko već sada", kao da je već mislima bio "tamo".

"Ako budem pravio - praviću na stadionu Zvezde. Ako ne bude moglo tu - neću ni praviti. Mislim da smo na istim relacijama Crvena zvezda i ja, što se toga tiče".

Dugo vremena si proveo u reprezentaciji, igrao za tri države, zabilježio 102 nastupa koliko i Savo, igrao na tri Mundijala, ali malo kada je bilo zaista dobro, lijepo, pozitivno kao u jednom, nažalost, kratkom periodu. Želimo da se sjećamo lijepih stvari, pa nam zato ispričaj kako je bilo kod Radomira Antića i zbog čega niste više uradili?

"Eh, kako smo igrali u tom periodu od 2008. do 2010. nismo se nikoga plašili. Dokle smo stigli, do 11. mjesta? Igrali smo odličan fudbal", rekao je.

Da li je moglo više?

"Nismo imali sreće. Ne može ništa nikome da se kaže. Uglavnom naši ljudi kreću od kraja i kažu: 'Pi, ispali ste od ovih...' Prihvatiš kritiku, ali sjetite se kvalifikacija, bilo je odličnog fudbala. Pa prva utakmica u Africi, protivnički selektor je naš čovjek, koji nas je sve 'zatvorio'. Mogli smo dva dana da igramo tu utakmicu i da bude 0:0. Maler. Napraviš čudo protiv Nijemaca, polufinalista Mundijala, ekipa koja je gazila poslije toga sve žive i onda odigraš najbolje poluvrijeme, prema mom mišljenju, od kad smo zajedno...", pričao je u dahu.

"Neću prestati cijeli život da pričam da sam se najljepše osjećao na terenu to prvo poluvrijeme protiv Australije, gdje sam se naigrao fudbala, milina je bila gledati kako to ide. Stajao sam ispred odbrane i bilo je samo guraj, guraj, šansa, šansa i nije vrijedilo. Jedino da smo uzeli rukom da je ubacimo u gol. Jebi ga, tako se namjestilo, poslije toga u fudbalu postoji staro pravilo, stigne te prvi, pa drugi gol... I na kraju smo ga dali i imali penal koji nije dosudio. Šta ima veze što je 93. minut, što ga nije dunuo? Dobijemo 2:2 i idemo dalje, vau!"

Na kraju je sumirao...

"Mi smo 18 mjeseci igrali fenomenalan fudbal u formaciji 4-2-4 i to je, koliko god ludo izgledalo, bila realnost. Tako smo izlazili i kod kuće i u gostima, protiv Francuza i Farskih Ostrva. To je bilo naše, išlo je i..."

Da li ti je bilo teško?

"Da li mi nije bilo teško? Ah...", zastao je i nastavio:

"I onda da li ću ostaviti ili neću, ma kako da ostaviš? Voliš to, to je tvoj dres... I tu je počelo loše, pa smo se vratili i na kraju se sve okrenulo u deset minuta. Mi 1:1 s Italijom, Irska 1:0 sa Estonijom i pobijede. Mogli smo u Sloveniju da idemo na izlet, a rekao sam prije toga da ako budemo išli u Sloveniju po bodove da će biti mnogo teško. I, eto, kao uz onu stvar, Slovenci odigraju najbolju kvalifikacionu utakmicu u toj katastrofi koju su imali, baš protiv nas - što je bilo za očekivati!"

"ANA JE IZVUKLA OVIH 15 GODINA"

Ako je fudbal izgubio tvojim odlaskom, neko je dobio, a to su tvoji najbliži. Sada imaš svo vrijeme ovog svijeta da se posvetiš njima...

"Sada će me imati više nego ranije, mada sam i do sada bio stalno tu, prisutan. Ne toliko koliko Ana, koja je izvukla ovih 15 godina. Ja se nadam da nisam mnogo propustio, neku fazu jesam, ali sada sam tu kada je možda i najpotrebnije. Odrastanje, pubertet..."

Klinci igraju?

"Da, da... Sada idem da gledam svaki trening, na Interovoj akadamiji su. Srednji je golman, ova dvojica igraju. Najstariji je ljevonog, najmlađi je najtalentovaniji, vidjećemo... Za sada neka ide tako, njima je dobro, meni još bolje. Vidjećemo kako ide taj penzionerski život".

Tražeći fotke za galeriju povodom tvog oproštaja, u arhivi smo pronašli jednu na kojoj proslavljaš gol protiv Partizana u dresu Lacija tako što "osluškuješ" publiku u Humskoj... Sjećaš li se toga? Da li je to bilo malo klinački s tvoje strane?

"Pa, bila je greška da staviš ruku na uvo. Ne u ovim, nego tri godine kasnije to ne bih uradio. Ali, ja sam otišao u Lacio u junu, a to se dogodilo u septembru ili oktobru. Ja sam u glavi još bio igrač Zvezde, izvukli smo Partizan i... Klinački je bilo, imao sam 19 godina. To sigurno ne bih uradio sada iz poštovanja prema svom narodu i poštovanja prema rivalu, ali tada sam gledao sve to drugim očima. Desilo se... Bilo je tu i vrijeđanja i nekih drugih stvari, ali sada - ne znam šta da mi rade - ne bih tako postupio", iskren je Stanković, koji se sam nadovezao:

"Isto tako mi je drago što nisam igrao protiv Crvene zvezde kada sam došao sa Lacijom. Hvala Manćiju..."

Kako je znao da ti znači da ne igraš?

"Ma, kako je znao? Znao je. Jednostavno je znao... Ima ta anegdota sa konferencije za štampu, kada smo Siniša i ja bili ispred Lacija i onda sam ja rekao: 'Da, njima će sutra biti teško', a onda me je Miha pukao nogom ispod stola i na glas rekao: 'Valjda nama?', 'A, da... Nama!' Drago mi je što nisam igrao protiv Crvene zvezde", rekao je Deki uz posljednji srk kafe, prije nego što smo se rukovali, a onda nam je dao savjet iz naše branše:

"Kad uradiš intervju, ne daj uredniku da bira naslov", rekao je sa osmijehom, uz poruku da prenesemo pozdrav našim čitaocima.

Hvala na posjeti i srećno u izboru budućeg posla!

(MONDO)