"Igrati u zemlji u kojoj si rođen i za klub koji navijaš - nema ništa ljepše od toga", kaže za MONDO Danilo Pantić.
/od reportera Monda sa Kipra/
Nije tako davno bilo kada je u "Zemunelu" stasavala čuvena generacija Partizanove škole 1996. U kadetskim danima nije im bilo ravnih u Srbiji, klasu su demonstrirali i na brojnim međunarodnim turnirima. Ilija Zavišić brusio je dijamante Partizanu. Crno-bijeli imali su zalog za budućnost.
Tako se mislilo...
Bez sistema i vizije tadašnja uprava "parnog valjka" u talentovnim dječacima vidjela je samo priliku za brzom zaradom. Odlazili su, a da pritom pošteno nisu ni zakoračili na veliku scenu srpskog fudbala - Danilo Pantić, Andrija Živković, Nemanja Radonjić, Saša Lukić, Miroslav Bogosavac...
Danas su u Partizanu samo Pantić i golman Jovan Trnić, a tek im je 21.
Prije skoro pet godina, 23. maja 2013, u posljednjem kolu Superlige protiv Spartaka, Danilo Pantić dobio je priliku da posljednjih 20 minuta odigra za prvi tim crno-bijelih.
Bio je to njegov debi.
Oduševljeni navijači, slaveći šestu uzastopnu titulu, prepoznali su u dječaku iz Rume novu zvijezdu, budućeg asa. Ali...
Nije potrajalo. Poslije svega 18 prvenstvenih utakmica i tek dva postignuta gola za prvi tim Partizana, Pantić se otisnuo se u beli svijet. Veliki talenat nije mogao da prođe neopažen. Samo što je probudio maštu Grobara, već je bio na pragu Čelsija i u julu 2015. postao je član slavnog londonskog kluba. Otišao je kao slobodan igrač, na mala vrata.
Zbog toga što je odbio da produži ugovor bio je izbačen iz prvog tima, ostao je i bez dresa reprezentacije, a samim tim i bez prilike da sa vršnjacima na Mundijalitu dotakne zvijezde. I navijači su mu okrenuli leđa.
Međutim, i kada je bio daleko od Humske isticao je ljubav prema Partizanu i želju da se jednog dana vrati i nadoknadi propušteno.
Nije se načekao...
"Iskreno, bilo mi je žao što se tako desilo. Ni najmanje nisam želio da se na taj način rastanem sa klubom u kojem sam proveo osam godina. Tako se završilo i stvarno u tom trenutku nisam mogao ništa da preduzmem... Ko mi vjeruje - vjeruje mi, a ko ne - šta da mu radim", počeo je Pantić.
Prošlog ljeta se vratio u Partizan. Mnogi su negodovali, ali je Dača sigurnim korakom, mirne glave i željan dokazivanja nastavio tamo gdje je stao u kadetima. Po trofeje i ka evropskim visinama...
"Došao sam da pokažem da zaslužujem crno-bijeli dres, dijete sam Partizana i volim ovaj klub. Najviše bih volio, koliko god je moguće, da ostanem i igram za svoj klub, jer igrati u zemlji u kojoj si rođen i za klub koji navijaš - nema ništa ljepše od toga."
Pantić je dobio novu ulogu.
Na početku priprema prišao mu je trener Đukić i saopštio mu da planira da ga koristi na poziciji zadnjeg veznog. Tandem Pantić - Zdjelar debitovao je ispred odbrane crno-bijelih u meču protiv Teplica.
Oduševio je i pokazao mnogo.
"Trener Đukić mi je ranije nagovijestio da ću igrati zadnjeg veznog. Ta pozicija mi nije strana, igrao sam je u mlađim kategorijama. Znam Saleta (Zdjelara) iz reprezentacija i dobro smo funkcionisali za prvu utakmicu."
Majstorstvo iskazano u mlađim kategorijama Partizana nije nestalo. Naprotiv, Pantić danas igra zrelo, a u njegovoj eleganciji i tehnici ogleda se čuveni stil nadaleko poznate crno-bijele škole.
Kod saigrača je, ipak, pronašao nešto čime bi volio da nadogradi svoju igru.
"Volio bih još da imam šut i prekid kao Bambi i nisko težište i promjenu pravca kao Marko Janković", završio je Pantić.
Pratite našeg reportera Vladimira Sukdolaka koji izvještava sa priprema Partizana na Kipru.