U Manili nisu navikli da se neko ko je "bijeli" ophodi sa poštovanjem prema njima. Nema više problema, stigli su Srbi! Od izvještača MONDA sa Mundobasketa Nikole Lalovića
Pisali smo o tome gdje smo, šta je Manila, šta Metro Manila, a šta Kvezon Siti u kome je nacionalni tim Srbije, a kakav je narod tamo! Predivan!
Dolazak na Filipine, u Manilu udaljenu 10.000 kilometara je dugo pripreman jer se ipak ide na drugi kraj svijeta u nepoznatu kulturu, mjesto van Evrope... Uz sve to u grad od 14.000.000 ljudi koji je za nekoga iz Smedereva ne preveliki nego nesaglediv. Svima iz manjih sredina čak i Beograd izaziva nelagodu, a kada vidite manilsku gužvu tek se čovjek osjeti izgubljeno i uplašeno.
Ipak uz sve moguće mjere predostrožnosti, mora se reći da su Filipinci nevjerovatno druželjubivi i ljubazni, a to što sirotinja hoće da vas opljačka kada zađete u slamove - valjda je jasno zašto. Taj novčanik koji bi beskućnik Filipinac nekom Evropljaninu uzeo njemu bi značio nekoliko mjeseci hrane, a tom Evropljaninu samo srceparajuću priču kako mu je, eto, bilo teško u Aziji.
ZOVITE ME GOSPODINE...
Novinari koji pokrivaju Mundobasket sa lica mjesta su uglavnom smješteni u Kubau, dijelu Kvezon Sitija koji nije baš poznat kao najbezbjedniji. Ipak, dio oko hale je okružen ogromnih tržnim centrima i hotelima i tih recimo kilometar ili dva oko hale su bezbjedni, pokriveni po jednim policajcem na bukvalno svakoj prodavnici i puni zapadnjačke brze hrane, Starbaksa, fensi lokala...
Uđete li u bilo koji restoran reći će vam "Hvala gospodine". Kada vas usluže reći će vam "hvala gospodine". Kada simpatični Filipinac koji se juče zaposlio u hotelu prizna da ne zna još uvijek ništa o tome gdje je šta izviniće vam se, a kada mu kažete da je sve ok, reći će vam - "hvala gospodine". Svi oni, od čistačica do upravnika hotela su iskreno oduševljeni svojim poslovima, jer žive na korak od nemoguće bijede i jasno im je da imaju sreće da među 15 plus miliona ljudi u ovom gradu nisu među onih četiri miliona koji žive u slamovima, bez pravog krova nad glavom, struje, vode...
Spremni su da vam pomognu šta god da im tražite, samo na jedno nisu spremni. Na "hvala gospodine", "hvala gospođo", "veoma ste ljubazni" - od bijelca. Vidio sam toliko iznenađenih lica čistačica, prodavaca na ulici, kada im na njihovo "hvala gospodine" odgovorim istom mjerom, jer očigledno se to ovdje ne dešava.
Na Filipine stižu Amerikanci, Australijanci i Englezi, navikli na svoj imperijalni anglocentrični pogled na svijet u kome ne postoji "hvala" i "gospodine" za Filipince. Naravno, ovdašnjem stanovništvu je bijelac - bijelac, bilo da je on iz Srbije ili iz Amerike, pa im svakako bude čudno kada to čuju.
Bude čudno i Srbima kada vam svuda neko otvara vrata i klima glavom ponizno i zaista to nije nešto na šta kulturološki Srbin može i želi da se navikne. Često mi bude neprijatno i nepotrebno da to neko radi za mene, tako da, nije neko čudo da nijedan Srbin nije napravio lađu na Moravi i zaplovio ka novim kontinentima da ih osvoji. Jednostavno Srbi su vrlo egalitarni i narod koji nema rasistički pogled na svijet, ma šta neki o nama mislili. Zato braćo Filipinci, bar dok je ovo malo Srba tu, čućete "gospodine" i iz bijelih usta.
U DŽUBI NEMA ZDRAVSTVENIH KNJIŽICA
Koliko su Srbi prirodno naklonjeni slabijima i siromašnijima vidjelo se i u "Araneti" kada je igrao Južni Sudan! Apsolutno svi smo navijali za Sudance i svima je teško pao njihov poraz. Na konferenciji za medije na kojoj je predstavljan tim Sudana bilo je šest novinara - dvoje iz Južnog Sudana i četiri iz Srbije.
U miks zoni poslije meča Karlika Džonsa su zaustavili srpski novinari i postavljali mu pitanja, a ljubazna PR-ka tima mi je obećala nekoliko minuta razgovora sa jednim od njihovih igrača! Sa Denisom i Nanom, novinarima iz Sudana smo se upoznali, a Denis je bio iskreno šokiran da neko iz Evrope za nešto o Sudanu.
Ova najmlađa država na svijetu postala je nezavisna 2011. godine, ali je i nakon toga nastavljen rat, pa i sada u nekom dijelovima glavnog grada Džube ljudi pucaju. Zbog toga je uspjeh ovog tima veliki faktor homogenizacije nacije stvorene od mnogo različitih plemena i naroda, a privilegovanost najsiromašnijeg Srbina lako vidite u razgovoru sa Sudancima.
"Čekaj, u Srbiji su ljekarski pregledi besplatni? I besplatno je školovanje? Čovječe!", rekao mi je Denis koji hoće da nekada njegova zemlja bude kao Zapad, ali ipak nije i pomislio da neka država može da ode toliko daleko da vam omogući da kroz porez podmirite račune za pregled kod najobičnijeg ljekara opšte prakse. Mislite o tome kada vam red u bolnici sljedeći put bude bio predugačak, jer nije svijet samo Norveška i Švajcarska - "ima mnogo toga pod kapom nebeskom o čemu naša mudrost ne može ni da sanja", stoji u jednom dramskom tekstu.
A ENGLEZI? I NJIMA JE JASNO!
Naravno, nisu svi zapadnjaci neprijatni prema ovdašnjem stanovništvu. Ima i onih koji se ophode kulturno i normalno i jedan od njih je zvanični komentator FIBA Džoš Bet. Poznat u Srbiji jer (za moj ukus malo i previše) entuzijastično prati srpsku košarku sada vodi konferencije za medije, prenosi mečeve i ne prestaje da priča o trojkama Milana Gurovića.
Nakon napornog dana u kome je Srbija odigrala svoj prvi meč i dobila ga sa 42 poena razlike popeo sam se do terase hotela da popijem nekoliko "Red Hors" piva prije spavanja. Vidio sam da na stolu pored mene stoji neki novčanik i pitao čiji je, na šta se javio Džoš i rekao da je njegov. Kada sam mu rekao da bi trebalo da pripazi na novčanik rekao mi je da mi vjeruje.
- "Ne bi trebalo"
- "Zašto?"
- "Zato što ću da te opljačkam!"
- "Ali ja nemam mnogo novca?"
- "Šta ima veze, ipak si Englez."
- "A, zbog toga? Pa ok, razumijem."
I njima je jasno.
BONUS VIDEO: