Novinar "Gardijana" je u opširnom tekstu sa jedne strane branio Novaka zbog dešavanja u Australiji, ali je i napao najboljeg tenisera svijeta.
Na Australijan openu je u toku drugi dan takmičenja, ali Novak Đoković je i dalje glavna tema. Organizatori turnira su izdali novo sramno saopštenje o Novaku u kojem mu ne spominju ni ime, dok je Žo Vilfrid Conga rekao da su Đokovića "zatvorili zbog njegovog mišljenja".
Za to vrijeme, Srbina su branili i Džon Mekinro i Greg Rusedski, teniski velikani, a slično je - bar donekle - uradio novinar britanskog "Gardijana" Džonatan Liju.
On je napisao kolumnu o Đokoviću i njegovom slučaju sa Australijom u kojoj je na zanimljiv način sumirao sve što se dešavalo u prethodnom periodu.
Pod naslovom "Đokovićev cirkus pokrenuo je toksičnu lančanu reakciju nepovjerenja i ogorčenosti", Liju je rekao da su Novakovi izbori oslobodili sile i struje daleko veće od njega, ali i podsjetio na greške koje je najbolji teniser svijeta pravio u proteklom periodu.
Kolumnu novinara britanskog "Gardijana" prenosimo u cjelosti:
"Novak Đoković se borio sa australijskom vladom na isti način na koji se bori protiv rivala na teniskom terenu – prkosom i odlučnim odbijanjem da izgubi, svakom 'alatkom' koja mu je bila na raspolaganju i posljednjim vlaknom svog bića, sa nepokolebljivom i mesijanskom vjerom u svoju prevlast. Osporavao je svoju deportaciju kao da je to bila ključna tačka svega, kao da je to bila njegova posljednja borba protiv svega. Ovaj put se, međutim, dogodilo nešto nevjerovatno. Izgubio je.
Đoković nije navikao da gubi. Kada to uradi, teži da to objasni kao proizvod sopstvenih grešaka. On ljubazno čestita svojim protivnicima, ali na kraju ostavlja utisak da on odlučuje ko pobjeđuje, a ko gubi. Njegova kolekcija trofeja i rekorda – 20 grend slem titula, najviše nedjelja na svjetskom broju 1 u istoriji muškog tenisa – sugeriše da je vjerovatno u pravu. Ali i u tome je implicitna tvrdnja o kontroli i individualnoj neosvojivosti: to je moj posao i ja ću se sam njime baviti.
Problemi nastaju kada počnete da miješate tvrde, bijele linije teniskog terena sa neurednim kompromisima svijeta u cjelini. Đoković teško da bi bio prvi profesionalni sportista koji živi u zabludi da njegova vrhunska sportska sposobnost daje neku vrstu elitne vrline i postojanja, zaštitni zid protiv nadzora, procjene i osuđivanja. Niti bi bio prvi koji je pobrkao svoj atletski dar sa stručnošću u drugim oblastima: životnom stilu, zdravlju i medicini, čak i politici.
'Mogu da vam pokažem kako da promijenite ne samo svoje tijelo, već i cjelokupno iskustvo života', obećava on u svojoj knjizi iz 2013. godine: dijelom autobiografija, dijelom vodič za ishranu i predznak kulture uticajnih na Instagramu koja povezuje ishranu, mentalno zdravlje, tjelesni narcizam i alternativnu medicinu u sjajnom, prodajnom pakovanju.
Nijedan sportista nije dužan da ostane u svojoj traci. Ali svako ko koristi svoju slavu, moć i privilegiju na ovaj način ima odgovornost da to čini pažljivo, da se preračuna sa posljedicama svojih izbora, da prepozna kada su oni postali kontraproduktivni. A možda i najuznemirujući aspekt posljednje dvije nedjelje, kada je Đokovićev cirkus izašao sa aerodroma u Melburnu i krenuo na naše pametne telefone i televizijske ekrane, jeste način na koji su Đokovićevi izbori oslobodili sile i struje daleko veće od njega, ili čak tenisa: otrovna lančana reakcija nepovjerenja i ogorčenosti koja bi nas mogla odvesti u neka ekstremno mračna mjesta.
Mogli ste to da vidite u uzavreloj gomili koja se okupila ispred Đokovićevog hotela da se buni protiv australijskih zakona o vakcinama. To možete vidjeti u srpskim političarima koji pokušavaju da redefinišu ovaj spor oko papirologije kao parabolu slobode protiv tiranije.
Mogli ste to vidjeti i na internetu, gdje je jedan pokret zavjere označio Đokovića za svog 'anti-vaks heroja', što je, ako ništa drugo, jedan od načina da se riješi GOAT debata.
Bez sumnje bi Đoković odbacio mnoge razloge koji sada pokušavaju da 'trguju' njegovim imenom i oslanjaju se na njega. I naravno, ove stvari su uvijek bile tu u raznim oblicima. Ali, zahvaljujući Đokoviću i njegovoj ratobornosti, sada ima veću platformu, pažnju i zamah, kamere i mikrofone. Postoji vrijeme za raspirivanje vatre i vrijeme za obuzdavanje stvari, a kada Najdžel Faraž putuje u Srbiju da upozna vaše roditelje i pozira za fotografije u vašoj sobi za trofeje, to vrijeme je vjerovatno prošlo.
Strašan tekst o Novaku - Britanac razotkrio cirkus: Đoković je oslobodio sile veće od njega, ovo je tek počelo!
Postoji prirodno iskušenje da se i sam Đoković u svemu tome vidi kao nesrećni nevini, lakovjerni idiot sa svojom ljekovitom vodom i čudnom naukom koji se igra igračkama o kojima ništa ne zna. I da, ovdje postoji oportunizam sa obje strane. Đokovićev tretman od strane australijske vlade i njene 'žabe od trske' od premijera bio je mučan prizor. Australijan open kao turnir je oslabljen i sa velikom sjenkom iznad sebe.
Ali hajde da se ne pretvaramo da ovdje imamo posla sa dva suprotstavljena argumenta jednake vrijednosti. Đoković nije samo neki 'nju-ejdž ingenije' koji je označio pogrešno polje na formularu. Trebalo bi da se podsjetimo da je prošlog mjeseca bio pozitivan na kovid, a zatim je izašao pravo iz kuće da se fotografiše. Ovo je čovjek koji je učinio više od bilo kog od vodećih igrača da napadne princip jednake plate u tenisu, sa svojim insistiranjem da se 'žene bore za ono što misle da zaslužuju, a mi da se borimo za ono što mislimo da zaslužujemo'.
Sam Đoković je objasnio kako se njegova politička gledišta ukrštaju sa njegovim uvjerenjima o zdravlju i medicini. 'Odrastajući u komunizmu, niste naučeni da budete otvorenog uma', piše on u svojoj knjizi. Ljudi na vrhu su uvjereni u to da ne dovodimo u pitanje ono u šta nam je rečeno da vjerujemo. Bilo da je u pitanju komunistički vladar ili vladari prehrambene i farmaceutske industrije, ljudi na vrhu razumiju da većinu nas vodi strah.
U središtu Đokovićevog pogleda na svijet je, dakle, nepokolebljivo vjerovanje u moć samoostvarenja, u slobodu pojedinca da mijenja svoj svijet, bez obzira na posljedice drugih. To je ista libertarijanska linija koja se provlači kroz 'anti-vaks' pokret, američku desnicu i značajan dio engleskog nacionalnog identiteta, zbog čega nije iznenađujuće što biramo lidere koji vjeruju da su pravila za male ljude.
Možda je zbog toga Đokovićev slučaj podstakao tako jaka osjećanja. Koje su naše odgovornosti jedni prema drugima? Koliko otvorene treba da budu naše granice? Gdje prestaje pravo na ličnu slobodu i počinje dužnost prema drugima? Ko uopšte može da donosi ove odluke? Kada je Đokovićev avion poletio u nedjelju uveče, bilo je primamljivo vidjeti ovo kao kraj. U stvari, šira borba tek počinje", napisao je novinar "Gardijana".