Dragana Cvijić je dva puta osvajala Ligu šampiona, ali je i prije toga mogla da vidi trofej ovog takmičenja?
Gde god da je otišla bila je lider, ali i miljenica navijača! Srpska javnost još nije preboljela njenu odluku da se povuče iz nacionalnog tima, a sada je Dragana Cvijić već zaradila legendarni status u Ferencvarošu u kome igra tek drugu sezonu. U velikom intervjuu za EHF ona je govorila o rukometnoj karijeri, počecima, planovima za dalje i svim pikanterijama iz svoje sportske priče koja je daleko od gotove, iako ona ima 33 godine i mnogo povreda iza sebe.
"Bila sam nestašno i tvrdoglavo dijete. Neka mi je to donosilo dobre, nekada i loše stvari, ali mi je pomoglo da izguram kroz teške periode karijere. Volela sam sport uvijek, ali mi rukomet nije bio prva ljubav, nego fudbal. I danas je! Voljela sam da igram sa dječacima jer ženski fudbal tada nije bio popularan, ali mi mama Verica nije dala da igram. Čak su mi i profesoru u školi to zabranjivali jer nije bilo rijetko da se potučem u igri", rekla je Dragana Cvijić na početku priče.
Sa rukometom se upoznala sa sedam godina, ali taj prvi kontakt nije previše uspio... Ipak kada je kasnije uspjela da se vrati zaljubila se u sport i postala jedna od najboljih srpskih rukometašica svih vremena.
"U Obrenovcu je rukomet bio popularan, ali ja nisam znala ništa o njemu. Kada sam imala sedam godina moj tata Milan me je pitao da li hoću da probam. Sjećam se da sam ga pitala šta je rukomet i da li ima loptu i gol. Ostala sam godinu dana jer mi je bilo dosadno, ja sam htjela samo da trčim i dajem golove. Igrala sam za školu košarku, rukomet, trčala sa i bila sam svuda. Jednog dana poslije škole je Radnički imao trening i trener Momčilo Stakić me je primijetio i ubijedio da se upišem. Htjela sam da budem golman, ali mi je poslije mjesec dana bilo dosadno. Sjećam se da sam sjedila pored terena i nisam htjela ništa da radim. Ipak atmosfera, putovanja, prijateljstva i zabava su razlog što sam zavoljela rukomet!"
Malo ko sada zna da najbolji pivot srpskog ženskog rukometa nije uvijek bio pivot. Nakon golmanske karijere bila je lijevi bek, a onda je u Crvenoj zvezdi neko primijetio šta joj najbolje odgovara. Ipak, nije ni to prošlo lako.
"Nakon kratke golmanske karijere moj pravi rukometni početak je bio na lijevom beku. Igrala sam na toj poziciji do 15. godine kada sam otišla u Crvenu zvezdu. Godinu dana prije toga su mi roditelji dozvolili da se preselim u Beograd, a treneri u Zvezdi su mislili da je bolje da igram na crti. Ispostavilo se da nisu pogriješili. Ponovo sam bila tvrdoglava, protestovala sam godinu dana, stajala na crti i nisam htjela da uhvatim loptu! Htjela sam da budem bek jer sam mislila da pivoti nisu tako bitni. Oh, kako sam pogriješila", prisjeća se ona i nastavlja: "Kada je trener Vlada Simičić došao u Zvezdu krenuo je da radi sa nama i dao mi je mnogo savjeta i sve je došlo na svoje mjesto. Tada sam shvatila da uživam i da rukomet može da bude moj život. Danas ja živim i dišem rukomet!"
Kao djevojčica je krenula da igra svaki dan i to takmičarske utakmice. I danas se na njoj vidi koliko takmičarskog žara ima, poslije svih ovih godina.
"Igrala sam za sve mlađe kategorije, za drugi i za prvi tim. Svake nedelje bih igrala pet utakmica i trenirala svakog dana. To mi je dalo takmičarski duh. Htjela sam da se pokažem, da budem najbolja moguća, da budem najbolji pivot na svijetu i da igram Ligu šampiona jednog dana. I igrala sam! Sa 18 godina sam potpisala za Krimi preselila se u Ljubljanu. Glavni razlog što sam tamo otišla je bila Ljudmila Bodnjeva. Do današnjeg dana ona je najbolja na mjestu pivota u istoriji rukometa", priča Dragana Cvijić.
Ipak kada je došla u Krim šokirala je sve. Nije okolišala, odmah je prešla na stvar i – "napala" je Ruskinju! "NIkada neću zaboraviti prvi intervju u Krimu, sigurno je da nisam baš mnogo razmišljala. Rekla sam novinaru da ću biti bolja od nje! A moram da kažem da mi je mnogo pomogla da napredujem, dvije godine u Krimu me je učila, dolazila je zbog mene prije treninga i radila sa mnom. Svakog dana sam joj postavljala hiljade pitanja, ni sada ne znam kako me je trpjela", iskrena je Dragana.
U drugoj sezoni u Krimu su krenule povrede, ali su je onda Predrag Bošković i Dragan Adžić pozvali u Budućnost gdje je igrala rukomet karijere. Osvojila je dvije Lige šampiona, a pehar ovog takmičenja je videla i prije 2012. kada ga je osvojila.
"U Budućnosti sam se stalno družila sa Bojanom Popović i Majom Savić, dvije legende koje su sjajne rukometašice i žive za rukomet. Imale su veliki uticaj na mene. Ja sam rekla da hoću da podignem trofej i Bojana mi je, verovali ili ne, rekla da je trofej kod nje kući! Anja Anderson joj je dala to kao poklon! U decembru 2011. me je pozvala da dođem i da vidim. Vidjela sam Bojanin trofej, mislim da sam se 300 puta slikala sa njim! Dizala sam ga, pretvarala se da sam ga osvojila! Bojana me je pogledala i rekla mi: 'Ako osvojimo Ligu šampiona ove sezone ti ćeš prva dići pehar. Ne ja kao kapiten, nego ti!' Pogledala sam je i zapitala se. Od tog momenta ništa nije moglo da me zaustavi da to uradim na terenu", ističe Dragana Cvijić.
A to "ništa", znači ni povreda! Povrijedila je koljeno u martu 2012. godine i svi su mislili da je sezona gotova. Pokidala je prednje ukrštene ligamente, morala je na operaciju, ali to nije dolazilo u obzir!
"Zaplakala sam, svi su bili tu i rekli su mi da moram da se poravim, da sam još mlada... Tvrdoglava kakva sam rekla sam: 'Ja ću da igram. Ne zanima me, naći ću načim da igram i da operaciju imam poslije sezone.' Bila sam spremna na sve, samo da odemo u finale i uzmemo podignem trofej. To je bila ludost, ali sam stala iza svojih reči. Dvije sedmice sam radila vježbe i u sedmici prije finala sam se protiv Larvika vratila na teren. Dobili smo prvi meč i bila sam igračica meča. Adrenalin mi je dao novu energiku. Dobile smo revanš i morale da čekamo finale mjesec dana. I dalje imam leptiriće u stomaku kad se sjetim toga. U prvom meču u Đeru smo izgubile sa dva razlike. Bila sam tužna, ali mi je Bojana rekla da zapišem kako se osjećam, pa da to pročitam prije revanša. Uradila sam to i pomoglo mi je. Drama u Podgorici, sjajna atmosfera, nevjerovatan meč i pobjeda 27:25. Trofej je bio naš! Sjećate se Bojaninog obećanja? Održala ga je, ja sam podigla taj trofej u Morači 2012. godine", ističe Cvijićeva.
Druga titula sa Milenom Raičević, Kristinom Neagu, Suzanom Lazović i Katarinom Bulatović je bila sjajna, a onda su došli Vardar, Krim, Bukureš, CSKA i na kraju Ferencvaroš gdje je sa Andreom Lekić prošle godine bila u finalu. Vajpers je na kraju pobijedio, ali sada sa 33 godine ona i dalje hoće trofeje? A šta poslije? Pa jasno je – rukomet!
"Kada dođe vrijeme da se povučem biću spremna. Znam da hoću da budem trener i nadam se da ću imati šansu da se oprobam u tome. Mislim da u ženskom rukometu nedostaje ženskih trenera. Imam viziju i pokušavam svakog dana da učim za to. Pokušavam da od svakog trenera naučim ono najbolje i sve zapisujem. To je moja strast i san koji se nadam da ću ispratiti", završila je Dragana Cvijić.