Aleksandar Šapić, po mnogima jedan od najboljih ofanzivnih vaterpolista svih vremena, odlazi u sportsku penziju. "Nemam više motiva", kaže on.
"Nemam više sportskih motiva i to je jedini razlog što odlazim u sportsku penziju", izjavio je u utorak u Beogradu jedan od najboljih vaterpolista koje je Srbija imala, Aleksandar Šapić, opraštajući se od aktivnog igranja.
U karijeri je osvojio sve što je mogao, osim onog najvažnijeg - olimpijskog zlata. "Da, to će mi ostati nedosanjani san, ali nadam se da će sadašnja generacija već na sledećim Olimpijskim igrama u Londonu osvojiti zlatnu medalju, a ja ću je doživjeti kao svoj, lični uspjeh", poručio je Šapić.
Sredinom oktobra prošle godine, dvojica Aleksandara - Šapić i Ćirić, saopštili su javnosti odluku da više neće igrati za srpsku reprezentaciju.
Šapić je u ponedeljak, na izuzetno posjećenoj konferenciji za novinare, rekao da je otprilike u isto vrijeme donio odluku da se potpuno povuče iz sporta, odnosno da prestane aktivno da igra, ali zbog obaveza prema ruskom Šturmu smatrao je da nije adekvatno vrijeme da je saopšti cjelokupnoj javnosti.
"Pročitao sam u nekim novinama da je povreda, možda, razlog što prestajem da igram. Ne, hvala Bogu, nisam bolestan, povreda je prošlost i od novembra prošle godine normalno sam igrao. Jedini motiv da završim sportsku karijeru jeste u nedostatku motiva. Donio sam tu odluku još u oktobru, kada sam rekao da prestajem da igram za reprezentaciju. A to mi je bila najteža odluka u životu", kaže Šapić.
On je istakao da je najveći motiv imao uvijek kada je igrao za Srbiju, a da ga sada više nema. "Kada sam igrao za klubove, nije to bilo to. Maksimalno sam poštovao klupske obaveze, ali reprezentacija je uvijek bila nešto posebno, za nju sam igrao srcem".
Iako ima tek 31 godinu, dakle, realno je mogao još da igra, ime Aleksandra Šapića odavno je poznato u svjetskom vaterpolu. Bio je strah i trepet za golmane i gotovo da se na prste jedne ruke mogu izbrojati međunarodna takmičenja na kojima nije bio najbolji strijelac.
Za državni tim (SR Jugoslavija, Srbija i Crna Gora i Srbija), postigao je 981 gol. Nedostajalo mu je samo 19 do magične cifre od 1000. Danas, međutim, kaže da mu nije žao što nije "zaokružio" učinak.
"Zvučaće malo čudno, ali znao sam da će ovako da ispadne, da neće biti broja 1000. To su neke stvari na koje čovjek ne može da utiče...A i da sam postigao, na primjer, 1002 gola ne bi bilo toliko interesantno i sigurno me sada to ne biste pitali", odgovorio je Šapić kroz osmijeh.
Njegova vaterpolo karijera počela je dosta rano, već sa 15 godina igrao je u seniorskoj konkurenciji. Iako kaže da nema običaj da se zahvaljuje, sada je napravio presedan i apostrofirao je dvojicu ljudi kojima duguje mnogo.
"Jedan je Ratko Pejović, koji je u Vaterpolo klubu Crvena zvezda, a drugi je Vlaho Orlić, čovjek koji me je kao tinejdžera odveo u Bečej. Hvala im obojici, iako mi ni danas nije jasno zašto sam imao njihovo bezgranično povjerenje. Mnogi nisu razumjeli Vlahu Orlića, tvorca svjetskog vaterpola i čovjeka koji je išao ispred svog vremena. Ali, čini mi se da ja jesam", rekao je Šapić.
Vaterpolista koji je kao i neke njegove kolege imao problem sa tim gdje staviti sve medalje i trofeje koje je osvojio, ima nekoliko trenutaka iz karijere koje će se sjećati po dobru, ali i po zlu.
"Najsrećniji sam bio kada smo u Budimpešti 2001. godine postali evropski prvaci. To je bila eksplozija pozitivne energije i vaterpola u zemlji. Pamtiću i Fajnal-for sa Bečejom 2000. godine, ali i 2005. godinu koja je bila fantastična za mene. Bili smo svjetski prvaci, osvojili smo svjetsku ligu, svjetski kup, sa Savonom sa bio prvak Italije i osvojio sam LEN Kup (u finalu protiv Partizana), rekao je Šapić.
Ipak, bilo je i nekih ne baš lijepih stvari, a prva mu je na pamet pala Atlanta 1996. godine i Olimpijske igre. "Tek sam ušao u reprezentaciju, bio sam presrećan što igram sa svim tim vrhunskim sportistima, a onda razočaranje. Bilo mi je mnogo teško tada...I sad kad se sjetim...".
Šapić kaže da će sada da se odmori od vaterpola, prije svega psihički, a ističe da "u dogledno vrijeme" neće imati bliske veze sa sportom koji mu je mnogo dao, ali i on njemu.
"U ovom trenutku ne vidim sebe u vaterpolu. Nemam ambicije da budem funkcioner saveza, selektor...Naravno, tu sam uvijek ako treba neki savjet i to bilo kome iz vaterpolo sporta. Zvanično mi niko nije ponudio funkciju u Savezu, a i da jeste ne bih prihvatio", kaže Šapić.
A na dodatno pitanje da li bio sjeo na klupu Partizana, odgovorio je kao iz topa: "Ne bih bio trener Partizana!".
Iako stanje u srpskom vaterpolu nije blistavo, Šapić kaže da bi bilo licemjerno da sada, kada se oprašta, priča i ocjenjuje stvari. "Ja sam uvijek pričao dok sam igrao. Mnogi su mi govorili da zabadam nos gdje mu mjesto nije. Unutar vaterpolo organizacije sam pokretao neke ideje, neke stvari, a sve u želji da pomognem. Kada sam bio dio ovog sporta, ja sam govorio".
On kaže da sada želi novo dokazivanje i da ne bi htio da iskorišćava blistavu sportsku karijeru. "Zato danas i završavam pojavljivanje u medijima, intervjue...Neće biti ni oproštajne utakmice. Dok sam igrao davao sam 100 odsto sebe", rekao je srpski vaterpolista, koji je poznat i po ulozi Gangule u filmu "Kad porastem biću Kengur".
Šapić je jedan od rijetkih vrhunskih sportova koji nikada nije krio svoje političko opredjeljenje. Kao član Demokratske stranke bio je aktivan u nekim kampanjama. Ipak, nema političkih ambicija, mada ko zna šta donosi sutra.
"Uložio sam kapital u neke privatne poslove i time ću da se bavim u narednom periodu. Nisam ušao u politiku da bih se njome bavio ili sa nekim ambicijama. Baviću se politikom, kao što se svi građani dnevno bave. Da li će se nekada baviti politikom, to još ne mogu da kažem. Nisam imao dogovor sa nekim da preuzmem neku funkciju kada prestanem da se bavim sportom. Ali, ne mogu da predvidim šta će se desiti u budućnosti, možda ću se nekada i baviti politikom", kaže Šapić.
A ako osjeti krizu i uželi se bazena, kaže da će uskočiti u vodu, uzeti loptu...
U svakom slučaju Aco, hvala za sve!
(MONDO)