Fazon nije samo sarajevski, ali sam ga najviše puta čuo među Sarajlijama, u kafani i to kada se neko od poznatijih Sarajlija pojavi na televiziji.
Ako sam dobro shvatio, konstatacija uvijek bude: „Taće on, ja ga znam kad je volki bio“. Kafana je čudo. Neminovno se i Kusta često nađe na tapetu. To je donekle i tema ove priče; ako teme ima.
Kusturica je odavno postao sinonim za film u svakodnevnom razgovoru. Ljudi koji nisu pogledali nijedan njegov film uvijek imaju istu prvu asocijaciju na to prezime.(U posljednje vrijeme moglo bi se dovesti u pitanje da li je film uvijek prva?) Svi mi znamo i druge stvari vezane za Profesora. Znamo da je Kusta praški student, da je reditelj, Sarajlija, Kan, Bregović, Pušenje, Nele; znamo da je tema napada, obično od strane onog malenog moraliste što je kod Brene valjao sočiće - limuniće. Takođe znamo za kontroverze, Nemanju, Džonija Depa, Mokru Goru.
Stranci znaju za mitološkog, bradatog gorštaka sa Balkana koji je toliko prešao igricu da je sebi napravio grad u kome živi, u gori, gdje je napravio i sprovod filmske trake filma „Umri Muški“. Da li su sve te druge stvari narasle na uštrb ove filmske?
Prije nego što se priroda odvoji od društva učimo kao mantru da su „Dolly Bell“ i „Otac“ najbolji. To je činjenica koju nam prenesu sa prošlog koljena i koju ne dovodimo u pitanje. Za razliku od brojnih laži, ova je konstatacija tačna. Od kada je filma autori su često pronalazili rupu u zidu prema obećanoj Evropi ili svijetu predstavljajući svoju zemlju onakom kakvom je zamišljaju stranci. Ko god oni bili. Mogu to biti nijanse, pa da se kod Srdana kroz prozor u Trebinju vidi dimnjak u Gacku ili glupo filmovi koji izgledaju kao san prodavača suvenira pijanog od Uza što je bio slučaj sa ''Grkom Zorbom''. Zašto ovo izgleda ovako? Zato što Grčka.
Prag sam po sebi nije dovoljan, ali je bio ključan. Kao i Sarajevo. Ako je nešto značajno, nije nužno i dobro, a „Dolly Bell“ je bio i jedno i drugo. Dva domaća filma su bila u Veneciji te 1981. godine u konkurenciji za Zlatnog lava. Rečenica koja danas zvuči kao „nekorumpirani saobraćajac“ ili „Troicki ipak nije poklekao na kraju“.
Kusta je napravio onakvo Sarajevo kakvo je znao i shvatao, a istina uvijek rezonuje, čak i kod ljudi koji ne znaju da li su stvari stvarno takve. Za „Oca“ važi sve što i za „Dolly“, s tim da „Otac“ ima jednu od ponajboljih (seks) scena snimljenih u široj regiji. Ako su prva dva filma bila Forman, Menzel, pa i Felini, idući su bili Latinoamerikanci i ono što ljudi zovu magičnim realizmom.
„Dobri su mi Kusturičini filmovi, ali bez veze mi što lete“, kaže publika koja nije bila spremna na zaokret. Letio je i Pavle Vujisić u „Ocu“, ali onako intimno, sam za sebe i sa sobom. Ako je Sarajevo u prvim filmovima bilo njegovo i lično, onda su naredni filmovi tragedije drugog naroda, onog uvijek tuđeg.
Putovali su Kusturica i Gordan Mihić danima i sedmicama dok nisu pronašli Perhana i priču koju su htjeli pričati. Nakon jednoglasne kanske Zlatne palme za prethodni film, Kusturica osvaja kansku nagradu za režiju sa „Domom za vešanje“.
Kusturica je bio spreman na mitsku Ameriku ili bar ideju iste, ali pitanje je bilo koliko je Amerika bila spremna na Profesora? Arizona je postala i ostala čudan san. „Underground“ je ludost i pohvala iste. Snimiti onakav film i to u sred rata mogao je samo Kusturica. Snimalo se i prije, u svijetu, za vrijeme rata, snimalo se i u okupiranim teritorijama, snimali su se i kod nas veliki filmovi prije nego je zadnji metak (za sada) ispalje (eto „Lepih sela“), ali ovo je nešto sasvim drugačije.
Kan ni ovaj put nije ostao ravnodušan i Kusturica postaje te 1995. godine tek četvrti reditelj u istoriji festivala koji je najprestižniju nagradu osvojio dva puta. „Crna mačka“ je Alan Ford i to je dobra stvar. Samim tim Venecija ponovo mijenja Kan, ali nagrade ne izostaju. Taj film je ujedno i posljednji Kusturičin veliki film.
Nije teško pronaći razlog da čovjek samoga sebe izopšti iz svega, pa i iz „stvarnog“ života. Kusturica ima mogućnosti da iz razloga nađe način i zaslužio ga je. Ovo nije kritika; ovo je žal. Kada dođu na određeni nivo reditelji često postanu producenti i time svojevoljno zapostave svoju karijeru.
Kusturica je otišao korak dalje i postao ktitor. Kako čovjek da ne skine kapu nekome ko je u ovo odvratno vrijeme napravio nešto najbliže maloj utopiji sa Drvengradom, a kako da hvalim to kada je iz istog i uslovno zbog istog toga grada od drveta nastao „Maradona“? Kako da žalim hercegovački kamen ako ga uzme čovjek koji je snimio onu scenu sna u „Domu za vešanje“, a kako da ne žalim kada je taj kamen otišao za „Mliječni put“? Uhvatiću i ja taj konopac, tamo između predsjednika Republike Srpske i predsjednika Skijaškog saveza Srbije, pa potegnuti kao da nema sutra ako to znači da ću dobiti još jedan Kusturičin film, onako za kraj, k'o rakiju, putnu.
Ne znam šta će biti dalje. Strijepimo svi; i vi i ja i Miki Manojlović kojeg je Kusta dotjerao od Mire Furlan do ćurke, a Mikija bi trebalo zabrinuti to što Kustina karijera nema naznaka kraja. Ko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje.
(Nemanja Savanović za mondo.ba)
*Stavovi autora izneseni u ovoj kolumni nisu nužno stavovi portala mondo.ba