"Što da padaju mumije, okruženi smo mumijama, postali smo mumije. Mumificirani od emocija..." Pročitajte emotivnu priču Bojane Ostojić iz Banjaluke.
Žurila je kao i uvijek. Da li je postojao dan u njenom životu kad nije? Neću više, obećala je sebi, dok je žureći navlačila zelenu jaknu i šal preko. Kad će to Sunce, pitala se glasno bojkotujući vremenske prilike dok je žurnim pokretima vezala cipele. Mrzim cipele, kao da me neko zavezao, hoću patike da mogu da trčim ko čovjek, a ne kao robot u ovim glomaznicama. Prevrnula je očima. Bojala se da će polomiti nos, inače ne bi ona ništa vezala, nije je voljela nikakvo vezivanje, od toga je dobijala napade panike.
"Jelena, vidiš li koliko je sati", čuo se opominjući glas njene mame. Još jedno kotrljanje očima i strčala je niz stepenice dok si rekao keks. Sljedeći put ću krenuti ranije, mislila je dok je uvlačila novi dah grabeći koracima od sedam milja. Mačak u čizmama, tako su je zvali, zbog njenog brzog hodanja.
Autobus je stajao na stanici ispuštajući štuckajući zvuk odmaranja i šireći oko sebe miris zapaljujućeg benzina. Uspjela sam, pomislila je zadihano, ulazeći u autobus, držeći u jednoj ruci mjesečnu, a u drugoj balansirajući sa ispreturanom torbom svaštarom.
"Samo crknutih životinja nema unutra", sjetila se riječi svoje majke i smiješak joj je izvio pune usne u blago nakošen luk, magično praveći meke rupice na njenim obrazima rumenim od trčanja. Spustila se u sjedište odahnuvši od olakšanja.
A onda, pitanja su se prosula i odmor je bio završen. Mozak joj je u tim momentima podsjećao na parnu mašinu u punom pogonu. Moram položiti ispite! Šta ću raditi ove sedmice sa djecom? Večeras ima svirka onog novog benda, ne bih trebala to propustiti! Da li ću uspjeti dobiti vizu za Ameriku? Otkad nisam uzela gitaru, trebala bih malo vježbati! Moram naći termin da se vidim s Nevenom sljedeće sedmice dolazi iz BG-a! Mama me gnjavi da sredim sobu, ali to može i da pričeka. Trebam pripremiti stručni do ponedeljka! Zašto sam Bože baš ja morala izvući najgluplju i najdosadniju temu za stručni? Brojevi, pa to u istoriji mog fakulteta niko izvukao nije! I dok je autobus konačno stizao na odredište u njenoj glavi se zahuktalo do usijanja.
Izašla je na stanici umalo se sudarivši sa ratobornim testosteron klincem koji je ulazio ne sačekavši i pri tom je gurnuvši laktom. Da nije kasnila, dobio bi on lekciju za pamćenje, frknula je, napravivši mentalnu napomenu za sljedeći put. Memorisan si neodgojeni mangupe!
Da neće padati mumije, upitala se omirisavši vazduh? Dan je imao miris ustajalosti, ali nije imala vremena da pogleda u nebo. Stresla je glavom i nastavila hodati, ne primjećujući nikoga.
U trenutku je osjetila udarac u grudni koš natjeravši se da podigne glavu i prekine se baviti mislima, usljed gubitka vazduha. Alo, pazi kuda hodaš, otvorila je usta da se obračuna verbalno sa onim ko se drznuo da uđe u njen lični prostor i to baš sada kad kasni.
Podigla je glavu i registrovala dva oka, dvije tužne vrbe. Ukopala se na mjestu, otvorenih usta, hipnotisana težinom tog pogleda. Činilo joj se da ju je stegao toliko da nije mogla disati.
"Sine da nemaš mozda marku da mi daš?" Pogledom je prešla preko sitne ženice. Imala je oko 45 godina, krhkog tijela, ramena pognutih, kose zavezane u urednu pletenicu. Izgledala je kao da bi je jači povjetarac mogao bez problema oduvati. Glas topao kao zvuk violine ispunjen sramom, učinio je da joj se koža naježi.
Spustila je pogled sakrivši ga dugim tamnim trepavicama, dok joj je rumenilo bojilo blijedu kožu obraza. Sva pitanja su joj isparila iz glave dok je gledala stid koji je izbijao iz svake pore ove sićušne žene.
"Ne bih pitala, ali treba da kupim lijek", tiho je rekla, videći da slušam. Zamagljeni pogled koji joj je uputila zarobio je njeno vidno polje i uzrokovao prvi mali potres. Izdajnički kapci su je zasvrbjeli i u zjenicama je osjetila štipanje.
"Niko Vam nije dao marku", procjedila je jedva gutajući sopstvenu nemoć i jad? Niječno je odmahnula glavom i spustila pogled. Bijes i frustracija su palili vene, čineći da joj krv proključa.
Bože smiluj se na nas, pomislila je, kakvi smo mi to ljudi? Hoće neko ostati gladan za marku? Što da padaju mumije, okruženi smo mumijama, postali smo mumije. Mumificirani od emocija. Gospode, smiluj se!
Promrdala je prste da vrati osjećaj u ruke, još uvijek u šoku. Posegla je u torbu, moleći se da u onom haosu nađe novčanik. Kapi koje su počele da je lupkaju otrježnjavajuće po licu dočekala je sa olakšanjem. Pogledavši u nebo, napipala je tvrd materijal svog novčanika. Drhtavim prstima je otvorila i našla u pregradi tri marke u kovanicama. Bile su nekako teške na dlanu, urezale su se u kožu prije nego je svojom rukom dodirnula stegnutu malu šaku, ogrubjele kože išibane teškim životom.
Da li je ikada pojela bar šaku sreće, upitala se, dok je nježno razdvajala hrapavi dlan, narušavajući težinu stvarnosti toplotom ljudskosti. Kovanice su zazveckale, isuviše glasno, pomislila je, gledajući kad je niz ženine tamne trepavice sasvim tiho kliznula po jedna suza i glasno zagrmila izazivajući drugi potres, cijepajući nešto meko, što je dugo bilo čvrsto zamotano u njoj.
"Bog te blagoslovio sine", blago je rekla, i stidljivi osmijeh je obasjao na kratko njene tužne oči. Knedla veličine pesnice joj je zastala u grlu.
U daljini je zagrmjelo, trgnuvši je poput šamara. Shvatila je da kasni. "Nema na čemu i čuvajte se", promrmljala je brzo. Počela je da trči dok su se nametljive teške kapi udarajuće spajale sa slanim potočićem, slivajući se niz lice ogoljene duše, gubeći se iza linije odmičućih koraka.
Bojana Ostojić
Čelinac
(Priča "Mumificiranje" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete pročitati OVDJE)