Pjesmu "Otkako je Banjaluka postala" mnogi smatraju najljepošom sevdalinkom ikada. Ko je bio Džafer-beg, ko njegova kaduna, zašto je mlada udovica odbila sarajevskog kadiju, a izabrala banjalučkog bekriju... Odgovore saznajte u nastavku
U banjalučkoj javnosti u zadnje vrijeme dosta se spominje legenda o Safikadi, ženi koja je zbog nesretne ljubavi izvršila samoubistvo na jedan brutalan način, a ova priča se već "zdravo za gotovo" uzima kao lokalna verzija čuvene Šekspirove pripovijesti o Romeu i Juliji.
Međutim, Banjaluka, osim mračne Safikade, ima i drugu, mnogo svjetliju i autentičniju ljubavnu priču, u kojoj su glavni junaci takođe lokalni "Julija" i "Romeo", ali je ta priča, barem prema mišljenju pisca ovih redova, mnogo ljepša i slikovitija od pomenute Safikade. Takođe, ona ima i "hepiend", što joj daje naročit "banjalučki šmek".
Već pogađate, riječ je o čuvenoj pjesmi "Otkako je Banjaluka postala"... U nastavku pročitajte fascinantnu priču o istinitom događaju koji je inspirisao narodnog pjevača da stvori ovu divnu sevdalinku.
"Aj otkako je Banjaluka postala,
aj nije ljepša udovica ostala..."
Novinar Namik Kulenović objavio u beogradskom listu "Vreme" od 1. maja 1937. godine članak o nastanku pjesme "Otkako je Banjaluka postala", u kojem na početku navodi kako je krajem 18. i početkom 19. vijeka u Banjaluci živio izvjesni Džafer-beg Kapetanović.
"Bio je silovit i naprasit, tako da mu se svako klanjao do crne zemlje. Kaže jedan stari hadžija da Džafer-begu nije bilo teško sa konja mahnuti sabljom i odrubiti glavu kakvom prolazniku ili deliji koji mu se ne bi duboko poklonio i iz sveg grla selam nazvao... U gradu se znalo kad Džafer-beg polazi u šetnju. Ako je tog dana rđave volje, to je za čaršiju značilo veliku nevolju. Bio je ljubimac žena, pa je u samo jednoj mahali imao nekoliko svojih ljubavnica", piše "Vreme".
"Aj, nego što je Džafer-bega kaduna..."
Ipak, Džafer-beg imao je i svoju "slabu tačku" - to je bila njegova 19-godišnja mezimica Đulbejaza, o čijoj se ljepoti nadaleko govorilo. Njegova ljubav prema mladoj Đulbejazi bila je tolika da je zbog nje bio strašno ljubomoran:
"Mladu begovicu niko nije smio ni da pogleda, a kamoli da joj se javi. Jednom je neki mladi banjalučki beg bacio slučajno oko na Džafer-begovicu, ali je svoju smjelost platio glavom. Malo zatim i Džafer-beg je izgubio glavu u sukobu zbog Džafer-begovice, poginuvši u tuči sa jednim banjalučkim esnafom. Iza njega je ostala mlada kaduna..."
I tako, pored neopisive ljepote koju je posjedovala Džafer-begova udovica, ona je sada naslijedila i svo ogromno njegovo bogatstvo! Počeli su je opsijedati silni prosci, međutim ona ih je sve redom odbijala...
"Niko nije znao zbog čega želi da ostane udovica, pa su se, kao i obično, uz nju vezale razne priče. Vjerujući da mlada kaduna hoće da se uda za pobožnog čovjeka, koji će je paziti i očinski voljeti, zaprosi je Enver-beg, mladi sarajevski kadija. Kaduna je i njega odbila!"
"Aj, nju zaprosi sarajevski kadija,
aj, on je prosi a ona se ponosi..."
I dok je banjalučka čaršija sa velikim iznenađenjem primala vijesti o odbijanju prosaca i već počela uveliko da sažaljeva udovicu, čvrsto vjerujući da begovica želi usamljenički život, ona je provodila svoje najljepše ljubavne dane... Naime, još za života Džafer-bega ona se zagledala u jednog siromašnog, ali zgodnog banjalučkog bekriju, koji je od imetka jedino imao - tamburu!
"Aj, ona ne šće sarajevskog kadiju,
aj, ona hoće banjalučkog bekriju..."
"Ljubav se vodila kroz guste mušebake visokih konaka. Kroz njih je Džafer-begovica kradom gledala svoga bekriju dok je pred kafanom udarao u tamburu i uzdisao za begovicom. Bekrija je poslije Džafer-begove smrti potajno dolazio svojoj ljubavi u prostrane konake, a rano sabahom izlazio..."
Kada je mladoj udovici dosadilo prikrivanje ljubavi, ona je sa bekrijom, koji je bio izvjesni Enes Ismailović, stupila u brak i uvela ga u kuću. Tek tada je čaršiji postalo jasno zašto je kaduna redom odbijala prosce.
Malo zatim nepoznati banjalučki pjesnik spjevao je pjesmu o njihovoj ljubavi. Melodija te pjesme je "toliko lijepa da je smatraju najljepšom sevdalinkom", piše Kulenović.
Na kraju teksta, autor konstatuje da se Banjaluka smatra "gradom najljepših i najstarijih sevdalinki, a Banjalučani najvećim sevdalijama i vrlo muzikalnim svijetom", a o tome je nastala i izreka koja kaže: "Ne jaši konja kroz Livno, ne laži kroz Mostar i ne pjevaj kroz Banjaluku - ako hoćeš da se ne osramotiš".
Podsjetimo se ove predive pjesme, u izvođenju "doajena sevdaha", sjajnog Nedeljka Bilkića...
......
Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)