Niz događaja u posljednjih nekoliko godina doveo je do toga su sve ekonomske prognoze u svijetu izuzetno negativne. Marko Đogo je u intervjuu za Mondo analizirao trenutnu ekonomsku situaciju i odgovorio na pitanja šta možemo da očekujemo u bliskoj budućnosti.
Poskupljenje, inflacija, recesija, kriza - riječi su koje čujemo svakodnevno. Gledajući laički sa strane, moglo bi se zaključiti da živimo u doba neproglašene velike ekonomske krize kao što je bila ona koja se dogodila prije 14 godina.
Ekonomista i dekan Ekonomskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, prof. dr Marko Đogo, ipak kaže da se postojeće stanje i dalje ne može opisati kao velika kriza jer je činjenica da i dalje imamo visok nivo poslovne aktivnosti u Evropi, SAD, Kini i drugim dijelovima svijeta. Međutim, istovremeno postoji i nemala vjerovatnoća da će se ovo stanje uskoro promijeniti - na gore.
Đogo je objasnio i kakav uticaj na ostatak svijeta imaju promjene kamatnih stopa u Americi, te zašto vjeruje da političari u BiH neće ukinuti akcize i smanjiti stopu poreza na pojedine životne namirnice.
Da li je stanje u kojem se trenutno nalazimo velika ekonomska kriza koja nije proglašena?
Trebamo imati na umu da postoje dva gledišta kako nastaje velika kriza. Ono dominatno govori o sticaju niza faktora koji svaki od njih ponaosob predstavljao otežavajuću okolnost, ali nisu dovoljni da samostalno prouzrokuju stvarno veliku krizu. Prema ovom viđenju uvijek je jedan od tih faktora neznanje nosilaca ekonomskih vlasti do čega bi mogli dovesti njihovi potezi. Drugo gledište, ono koje su davali ekonomisti sa margine, je da velika kriza prestavlja kulminaciju dugoročnih trendova koji su kad-tad morali završiti u krizi, prije nego što iz krize nastane neki novi ekonomski model rasta – često uz promjenu vladajućeg hegemona u svjetkoj ekonomiji.
Da se vratimo našoj situaciji. Definitivno smo imali niz negativnih faktora (Kovid, trgovinski rat dvije najveće svjetske ekonomije, pravi rat na istoku Evrope, previše ekspanzivnu monetarnu politiku duži niz godina, neviđenu tržišnu koncetraciju u pojedinim segmentima svjetske ekonomije), ali nemamo neznanje. Ako bude mudrosti i želje za saradnjom još uvijek nije kasno da izbjegnemo veliku krizu i da se provučemo samo sa manjom recesijom. Rekao bih da je pitanje krize više na polju politike i političara, nego ekonomije i ekonomista.
Bosna i Hercegovina je prema analizama u vrhu po nominalnom rastu neto plata među zemljama regije, ali je inflacija, odnosno rast potrošačkih cijena "pojeo" rast plata. Da li možemo očekivati nastavak i inflacija i rasta plata?
Ako bude inflacije biće i rasta plata, ali to nije rješenje. Rast plata, to je skoro sigurno, neće i ne može premašiti porast opšteg nivo cijena (inflaciju). E sada, da li će biti inflacije ne zavisi od nas. Kod nas je inflacija „uvezena“ i to na dva načina. Uvezli smo suviše ekspanzivnu monetarnu politiku ECB-a (Evropske centralne banke) budući da je za Evro vezana naša valuta. Uvezli smo i eksterne šokove ponude, prije svega kroz porast cijena nafte, a onda i porast cijena hrane, što je posljedica činjenice da smo mala i otvorena ekonomija.
Naš model je takav da ne možemo da prestanemo da uvozimo inflaciju. Ali ona može da nestane, s tim da to ne zavisi od nas.
Već ste govorili da EU, a i Bosnu i Hercegovinu s njom, čeka recesija. Kakve efekte recesije možemo očekivati u BiH?
Recesija je pad privredne aktivnosti. Taj pad može biti kratkoročan i blag ili dugoročan i značajan, kada govorimo o velikoj ekonomskoj krizi. Manji pad privredne aktivnosti će skoro sigurno pogoditi Evropu suočenu sa drastičnim rastom cijena energenata.
Privreda BiH je vezana za privrede Njemačke, Italije i u manjoj meri nekih drugih evropskih zemalja. Recesija kod njih će dovesti do pada našeg izvoza i porasta nezaposlenosti. Ipak, kolika će biti ta recesija prije svega će zavisiti od dešavanja u Evropi.
Američki FED je najavio novo povećanje kamatnih stopa. Možete li ukratko objasniti kakve to posljedice ima za kamate i ekonomiju SAD i lančano Evrope i svijeta, i zašto su potezi FED-a tako uticajni?
Za razumjevanje uticaja FED-a treba da znamo da su Kina i SAD skoro ravnopravni kada govorimo o veličini ekonomija, ali da imaju sasvim različitu privrednu strukturu. Kina ima „jači“ realni sektor, dok SAD imaju značajno razvijeniji finansijski sektor. Uz to dolar je trenutno jedina svjetska valuta. Sve to čini finansijski sektor SAD središtem svjetkog finansijskog sistema.
Problem nastaje kada FED, vodeći se potrebama američke ekonomije, vodi monetarnu politiku koja ne odgovara potrebama svjetske ekonomije. Takvu situaciju su imali početkom 1980-ih. Tada je restriktivna monetarna politika FED-a dovela do izbijanja dužničkih kriza u južnoj i centralnoj Americi, a zatim i u Evropi. Može se reći da je raspad SFRJ, u određenoj mjeri, bio posljedica i monetarne politike FED-a, koja je dovela do dužničke krize u Jugoslaviji i porasta antagonizama u zemlji.
Da li bi Centralna banka BiH trebalo da reaguje i kako? Znamo da su pojedini političari imali ideje da CBBIH oslobodi određena sredstva i plasira ih kao kredite privredi i stanovništvu?
Centralna banka BiH je dio jednog ekonomskog modela koji je u ovoj zemlji uspostavljen kao dio napora za okončanje rata. Taj model se bazirao na stabilnoj valuti čija stabilnost ne zavisi od odluka domaćih vlasti i trgovinskoj liberalizaciji koja je trebala da nas integriše u podjelu rada u Evropi. To što domaći političari predlažu je nespojivo sa modelom koji je ovdje uspostavljen po okončanju rata. To ne znači da je nešto takvo neizvodljivo, ali ako se to misli uraditi potrebno je da dođe do promjene i drugih ekonomskih politika i jednog drugačijeg modela razvoja.
U parlamentarnih tijelima mjesecima traje saga o ukidanju akciza na naftne derivate i smanjenju poreza na pojedine životne namirnice. Koja od ovih mjera bi bila korisnija, kakve bi bile njihove posljedice i da li se mogu sprovesti?
Treći dio ekonomskog modela BiH uspostavljenog nakon rata, možda i najproblematičniji, je veliki javni sektor. Dakle, kao kompenzacija za nedostatak monetarne i trgovinske politike, stranci su tolerisali da BiH zadrži i izgradi javni sektor koji više djeluje kao anestetik nego kao riješenje za naše probleme.
Obje mjere o kojima govorite (ukidanje akciza i smanjenje PDV-a na osnovne životne namirnice), bi djelovali u istom pravcu – slabljenje javnog sektora i jačanje privatnog. Što se tiče pitanja da li se mogu implementirati – da, bez sumnje, ako ima političke volje. Doduše, za neke mjere bi trebalo više vremena, dok bi druge bilo moguće impalmantirati odmah.
Međutim, očekivati od političara da smanjuju svoj uticaj, a smanjenje javnog sektora je upravo to, nije realno.
Koje i kakve kratkoročne i dugoročne mjere bi mogle da se donesu na nivou BiH i entiteta u trenutnoj situaciji?
Za početak trebala bi nam dugoročna strategija razvoja. Trenutno je nemamo, već imamo supstitut u vidu srednjoročnih programa reformi usaglašenih sa EU. Ta strategija bi trebala da definiše neke osnovne pravce razvoja. Iz toga bi proizišle programi, projekti, mjere i aktivnosti. Nema lakih riješenja. Moramo preći puni put.
Poreska uprava Republike Srpske pohvalila se da je za osam mjeseci ove godine na račun javnih prihoda Srpske prikupljeno više o dvije milijardi KM, što je za 252,5 miliona KM ili 14 odsto više u odnosu na isti period prošle godine. Da li je to stvarno pokazatelj makroekonomske stabilnosti, kako vole da se pohvale u Vladi?
Taj rast javnih prihoda je otprilike na nivou inflacije. Što znači da je ekonomska aktivnost otprilike na istom nivou kao i u istom periodu prethodne godine.To govori o nekoj stabilnosti. Međutim, pojam makroekonomske stabilnosti ima jedno drugo značenje. To nije ista, ili malo veća privredna aktivnost. To je vjerovatnoća da ćemo izbjeći prevelike oscilacije privredne aktivnosti. Da li će nama makroekonomska aktivnost biti očuvana, tek ćemo vidjeti.
(Mondo)
