Ako smo u ranijim izbornim godinama znali pojedina imena koja su opticaju za pojedinačne izborne funkcije, tada se oni nisu samostalno nametali u medijima. Sada je stanje malo drugačije, bar u opoziciji.
Do ovog izbornog ciklusa, politička praksa je govorila da rano najavljivanje imena kandidata stranke doživljavaju kao neku vrstu malerisanja, te da je idealno saopštiti imena kandidata za predsjednika RS ili člana Predsjedništva BiH što je moguće kasnije. „Ima još vremena“ i „razgovaramo o tome“ bili su uobičajeni odgovori na pitanja ko će biti kandidati, dok su imena u medijima uvijek kružila pod oznakom „nezvanično“.
Od kraja 2020. mnogo toga je drugačije. Političari samostalno stavljaju svoja imena u opticaj i to dok do izbora ima skoro dvije godine. Hronološki, među prvim je to uradila Jelena Trivić iz PDP, riječima da ima političke ambicije i „da su se one negdje kroz medije provukle da bi mogla biti kandidat za predsjednika 2022. godine”. Bilo je to početkom decembra 2020.
U januaru ove godine Nebojša Vukanović je izjavio da bi želio biti kandidat za člana Predsjedništva. Kasnije je pojasnio da se ne nameće, već da bi tu dužnost prihvatio ukoliko bi to svi iz opozicije od njega tražili.
U martu je i predsjednik DNS Nenad Nešić izjavio da je spreman da se kandiduje za predsjednika Srpske, ogradivši se da to od njega traže brojni građani, ali da očekuje podršku „širokog političkog fronta“. Prije nekoliko dana je ponovio samokandidovanje, riječima da „neće bježati od odgovornosti ako njegova kandidatura pomaže promjenama”.
Istovremeno, mnogi ukazuju na to da ponašanje gradonačelnika Banjaluke Draška Stanovukovića govori da on već vodi predizbornu kampanju i da ima namjeru da se kandiduje za mjesto predsjednika Republike Srpske. Zbog toga je bio oštro kritikovan od strane Vukanovića, uz riječi da više nema njegovu bezrezervnu podršku. Povod je bilo objavljivanje zajedničke fotografije gradonačelnika Banjaluke i načelnika Teslića, Milana Miličevića, u aprilu ove godine, uz poruku da su “spremni da preuzmu odgovornost”.
Kombinacija ličnih ambicija i pozicioniranje unutar samih stranaka ili opozicionog bloka, osjećaj da je cilj, pobjeda na izborima, napokon dostižan, uzroci su ovako dinamičnog političkog nadmetanja. Ali tu treba uvrstiti i svojevrsnu kampanju, čiji cilj nije kandidatura sama po sebi, već podizanje imidža vlastite stranke u očima birača.
"Opozicija ima dosta složeniju situaciju: imate opozicione veterane koji smatraju da im po stažu pripada ta privilegija i odgovornost da izađu na crtu kandidatima iz vlasti, kao što su npr. Šarović ili Miličević. Imate zatim mlade kandidate poput Stanivukovića koji ohrabreni pobjedama na lokalnom nivou smatraju da imaju najveće šanse i na republičkom nivou. Zatim tu su i predsjednici stranaka kao što je Borenović koji opet moraju opravdati ulogu prvog čovjeka partije i preuzeti odgovornost za najviše funkcije u zemlji. Na sve to, imate i Jelenu Trivić, Vukanovića, pa i predsjednike svježe opozicionih stranaka SPS i DNS koji će sigurno tražiti svoje mjesto u cijelom procesu izbora tih imena. Zbog velikog broja potencijalnih kandidata, svaki od njih pojedinačno ili njihovo okruženje barem su počeli sa suptilnim nametanjem imena kako ne bi izgubili korak sa ostalima kada dođe odluka da se kandidati konačno odrede. Zbog toga je ta tema tako preuranjeno došla na dnevni red, iako inače nije praksa da se tako rano govori o kandidatima," kaže politikolog Vojislav Savić.
Uobičajena politička praksa govori da će dvije vodeće opozicione stranke podijeliti kandidature za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, a da će snažnija, SDS, prva birati za koju poziciju će nominovati kandidata. Upadljivo je da se o članovima PDP govori kao o kandidatima za predsjednika Srpske, dok se o članovima SDS govori u kontekstu BH nivoa vlasti. Ono što je potvrđeno, jeste da je na sastancima opozicije dogovoreno da kandidate biraju uzimajući u obzir rezultate ispitivanja javnog mnjenja pri kraju ove godine. Postavlja se pitanje da li je vjera u povoljan rezultat na izborima uzrokovala to da mnogi žele da prigrabe mjesto kandidata.
"To što se ovako rano otimaju za kandidate, nije znak da je opozicija osjetila sigurnu pobjedu, nego je posljedica dvije njihove unutrašnje stvari: to što će Draško Stanivuković sam sebe proglasiti kandidatom (ako ostali budu otezali) i drugo, to što unutar opozicione koalicije postoji opšta trka oko toga kojoj će partiji i pojedincu pripasti koja pozicija. Bojim se da se u takvom metežu neće voditi procjenama ko ima najbolje šanse, nego da će biti klasično lomljenje kolača na jednake časti i sujete. Nešić je tu u najtežoj poziciji jer ga neki još ne prihvataju kao opoziciju, mada su njegovi stavovi i politika često više opozicioni i patriotski nego kompletne opozicije. Pritom, on može najviše da izgubi jer je samovoljno izašao iz vlasti i ostao bez funkcija i ljudi", komentariše novinar Slobodan Popadić.
Istovremeno dok se u opoziciji vodi uzbudljiva borba, u vlasti se ovakva pitanja ne postavljaju. Čak su mnogi posumnjali da SNSD ima problem sa kandidatima, nakon što je Milorad Dodik predložio objedinjavanje funkcija. Budući da takva ideja nije izvodljiva, SNSD ostaje da ponudi dva imena.
"Kandidati za pojedinačne pozicije unutar vladajućeg bloka će vjerovatno ostati nepromijenjene, uz eventualnu rotaciju predsjednika i člana predsjedništva, ukoliko procijene da su im tako bolji izgledi", ocjenjuje Savić.
Pitanje da li će Dodik na izborima „braniti“ poziciju na kojoj se trenutno nalazi, ili će željeti da se vrati u Palatu predsjednika RS, jedno je od onih koje nose najviše neizvjesnosti.
"Da li će biti kandidat za Predsjedništvo ili za Predsjednika RS, po meni, zavisi od dva faktora - za šta će se eventualno kandidovati Stanivuković, i da li će im Beograd i Zapad 'dozvolitI' da idu jedan protiv drugog, gdje bi jedan bio otpisan, ili im neće dozvoliti da ukrste koplja, kako bi umjesto jednog, imali dva svoja igrača u Srpskoj", smatra Popadić.
