Kostajnica - grad u dvije države!

Ljudima je presjekla imanja, pa su prinuđeni da svoju zemlju obrađuju u dvije zemlje - BiH i Hrvtskoj i da u dvije države plaćaju porez za tu zemlju! Kada prelaze državnu granicu, u svojoj njivi u džepu obavezno moraju da imaju ličnu kartu ili pasoš.

Iako je rijeka Una avnojska granica između BiH i Hrvatske, dvije Kostajnice - hrvatska i ova u sadašnjoj Republici Srpskoj (BiH) sve do pred minuli rat funkcionisale su praktično kao jedan grad. Iz Hrvatske Kostajnice djeca su išla u školu na desnu obalu rijeke Une, u tadašnju Bosansku Kostajnicu. Tu im je bilo i igralište.

Mnogi su otuda u ovaj gradić dolazili na posao i ostvarivali su tu sva druga prava. Samo im je adresa stanovanja bila u Hrvatskoj Kostajnici.

Danas je ovdje sve drugačije. To je podijeljen grad. Hrvati bi danas željeli da na kanalu Unčica bude državna granica između BiH i Hrvatske, iako je i njima jasno da je rijeka Una avnojska granica. Na tu liniju razgraničenja hrvatski predstavnici pristali su i potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je precizno regulisano da polovinom rijeke Une ide granica.

Sada je tako sporna teritorija uz samu rijeku Unu na ulazu u Kostajnicu, čija je površina veća od 40 hektara. Zbog toga vlasnici te zemlje iz Republike Srpske imaju mnogo muke da obrađuju svoja imanja.

Interesantno je da do 2003. godine Hrvati nisu mislili tako. Kada je počeo minuli rat, urušili su most na svojoj lijevoj obali rijeke Une. Na toj strani napravili su bunkere i utvrđenja da brane svoju teritoriju. Mještani Kostajnice pričaju da ni za vrijeme rata nisu pokazivali ambicije da pređu na desnu obalu Une.

Tada im je valjda još bilo svježe pamćenje na početak rata - kada su Srbi u Republici Srpskoj Krajini zauzeli Hrvatsku Kostajnicu. Tada se više od 700 hrvatskih vojnika predalo Srbima u Republici Srpskoj, na desnoj obali rijeke Une. Nikome od njih tada nije falila ni dlaka sa glave - ponosno danas tvrde u Kostajnici i svi su razmijenjeni i preko teritorije Republike Srpske opet se vratili u Hrvatsku.

Međutim, kada je u avgustu 1995. godine pala Republika Srpska Krajina, sva ta dobra djela Srba iz Kostajnice u Hrvatskoj Kostajnici brzo su zaboravili. U tom periodu za samo nekoliko dana na desnu obalu rijeke ispalili su više od 2 000 granata i gotovo da nije bilo ni jedne kuće koja nije pretrpjela značajna oštećenja. Nije im ni to bilo dovoljno, pa su godinama poslije toga lobiranjem na raznim nivoima - prije svega u međunarodnoj zajednici - uspjeli da 2003. godine nadmudre članove komisije za razgraničenje BiH i da pređu na desnu obalu rijeke Une.

Prije toga - rekoše u Kostajnici - BiH je podigla kredit da bi popravila porušeni most na rijeci Uni. Sada se tu na desnoj obali Une nalaze carinarnice obje države, jedna do druge.

Na drugoj, lijevoj obali rijeke, Hrvati su, prema nekim slobodnim procjenama, najmanje 15 metara ušli u korito rijeke. Tu su sagradili nasip i kej, tako da su Unu natjerali da plavi drugu, desnu obalu na kojoj je uglavnom srpska zemlja.

To, naravno, nije najvažniji problem. Stanovnicima Kostajnice je mnogo veća muka što im je državna granica podijelila grad i njihova imanja.

Kuća Momira Grbića je uz magistralni put koji od Kozarske Dubice vodi prema Novom Gradu. Ispod nje se sve do rijeke Une protegla dugačka i široka plodna oranica, koju je skoro po pola presjekla granica.

"Evo meni ta granična linija ide skoro uz samo dvorište. Na drugoj strani te sadašnje granice, u Hrvatskoj, ostalo mi je pet dunuma zemlje, koju obrađujem već 35 godina. Dva puta su me do sada hrvatski policajci otjerali sa moje zemlje. Prvi put kada sam krčio svoju njivu da bi je pripremio za oranje. Dođoše mi dvojica hrvatskih policajaca i pitaju me: `Čiča, šta to radiš?` Ja im odgovorim.

Ispitivali su me odakle sam tu došao kao da su maloumni i da ne vide da moja njiva nije pregrađena nikakvom bodljikavom žicom. Otjerali su me, govoreći da više ne mogu tako da radim i da ubuduće moram na granični prelaz, pa onda na svoju njivu" - priča Momir Grbić.

I u martu ove godine hrvatski policajci su ponovo otjerali Momira sa njegove njive. Onako bijesan, starina je odmah otišao na granični prelaz da se požali nadležnim i da potraži pravdu.

"Čim sam došao kod njihovog šefa, vidio je da sam ljut. U tom trenutku u toj prostoriji bio je i jedan od tih policajaca koji me otjerao sa moje njive. Kada je njegov šef zatražio da objasni šta se dogodilo, on se snašao i rekao da nisam imao ličnu kartu. To je, naravno, bio samo izgovor. Ali, bez obzira na to, ja sada - kad idem na svoju njivu, koja se nalazi na drugoj strani granične linije - uvek nosim ličnu kartu" - kaže Momir.

Zbog te neprirodne granice mnogo muke ima i domaćin Stojan Palija. Njegovo imanje je odmah uz potok Tavija i rijeku Unu. Uz nešto svoje zemlje - kako reče - dosta zemlje uz Unu uzima u zakup i obrađuje, jer tovi bikove, i uzgaja krave i svinje.

"Malo sam imao koristi od te zemlje. Ove godine, zbog čestih kiša i poplava, sa te zemlje nisam pripremio skoro ništa hrane za stoku. Da mi nije bilo zemlje gore na selu, gde je rođena moja žena, ne znam šta bih. Uz to zaista mnogo problema imamo i zbog te granice sa Hrvatskom. Svaki put, kada ilegalno prelazim granicu na svojoj njivi, razmišljam hoće li me neko od njih vidjeti i da li ću imati problema sa hrvatskom policijom.

Ja do sada nisam imao tih problema, ali nekoliko puta su otuda preko Une dovikivali moju ženu koja je radila u polju. Govorili su joj da je to njihova, hrvatska zemlja i da ona tu nema šta da traži. Nije ih se uplašila i svaki put bi im odgovorila da ima pravo da obrađuje svoju zemlju", priča Stojan.

On prolazi zaraslim puteljkom niz polje prema rijeci Uni. S jedne i s druge strane potočića Tavija plodne oranice zasijane kukuruzom i drugim usjevima.

Ilegalno se tu prelazi granica. Srećom, nije bilo nigde nikoga, jer bi možda i Srnin reporter i Stojanov prijatelj - stomatolog Faruk Kahvić - završili u nekom hrvatskom zatvoru zbog ilegalnog prelaska. Doktor Kahvić je prije dvije godine nešto radio na svojoj zemlji, koja se nalazi u tom spornom graničnom pojasu, i zbog toga je prenoćio u hrvatskom zatvoru.

Načelnik opštine Kostajnica Marko Čolić ističe da je nedavno sam sa načelnikom opštine Hrvatska Kostajnica postigao džentlmenski dogovor da njihovi policajci ne diraju naše ljude koji obrađuju svoju zemlju u tom spornom graničnom pojasu sve dok se taj problem ne riješi na međudržavnom nivou.

"To je maksimum koji smo mi mogli da uradimo. Moram da kažem da od tada naši ljudi - koji imaju zemlju preko te sporne granične linije - nisu imali problema sa hrvatskom policijom. Više problema zadaje im granična policija BiH. Sada ona tjera naše ljude sa vlastitih njiva u spornom graničnom pojasu, strahujući, navodno, za njihovu bezbjednost" - priča načelnik Čolić i objašnjava:

"Nama je ta granica sa Hrvatskom zaista veliki problem. Sva naša gradska infrastruktura nalazi se na tom spornom području. Da bismo, na primjer, otklonili neki kvar na dalekovodu koji se tamo nalazi - moramo da tražimo odobrenje od hrvatskih vlasti. Mnogo nevolja imamo i zbog toga što nam ovaj magistralni put prolazi kroz centar grada.

Davno smo planirali da napravimo zaobilaznicu i već su urađena neka dva kilometra puta, ali, jednostavno, to je sada nemoguće završiti zbog spora oko granice. Ako bismo htjeli da tu trasu izmjestimo, morali bismo da porušimo gotovo pola grada. To zaista nema nikakvog smisla".

Željko Palija, stručni saradnik za stambeno-komunalne poslove u opštinskoj administrativnoj službi, kaže da zbog toga ne mogu da donesu ni urbanistički ni regulacioni plan, niti da planiraju razvoj ove i onako nerazvijene opštine.

"Iako smo grad na rijeci Uni, mi sada, faktički, nemamo pristup toj rijeci. Ako želimo na kupanje ili, pak, u ribolov - moramo da odemo nekoliko kilometara dalje, van grada. Ja sam nekada imao čamac i usidrio bih ga, praktično, ispod prozora. Imam ga i danas, ali sam, zbog svega ovoga, prinuđen da ga sklonim u jednom selu, nekoliko kilometara udaljenom od centra grada, gdje stanujem.

Šta ja imam od toga? Geografski položaj Hrvatske Kostajnice im ne dozvoljava da se šire i razvijaju svoj grad, a oni bi sada po svaku cijenu da pređu na našu stranu iako je granica - prema Dejtonskom sporazumu, koji su i oni potpisali - sredina rijeke Une" - priča Brane Adamović.

(Srna)