Tačno dve decenije traje vladavina Mila Đukanovića Crnom Gorom. Rekord koji će teško biti oboren u dogledno vrijeme u evropskim državama.
Od "Mila britve", kako su ga nazivali na početku politike karijere zbog britkog jezika, aktuelni crnogorski premijer postao je "Milo car". Ako ovako nastavi prijeti da pomuti slavu "najvećeg sina naroda i narodnosti" bivše Jugoslavije Josipa Broza Tita.
Sa samo 26 godina Đukanović je postao značajan faktor u crnogorskoj politici, kada je sa Momirom Bulatovićem i Svetozarom Marovićem, kao mladim lavovima tadašnje komunističke vlasti, svrgnuo staru gardu u takozvanoj "anti-birokratskoj revoluciji".
Od tada počinje njegov uspon, a februara 1991. godine, predsjednik Crne Gore Momir Bulatović imenuje ga za mandatara crnogorske vlade, uz blagoslov Beograda, odnosno Slobodana Miloševića, kojem će se, godinama kasnije, žestoko suprostaviti, uz podršku Zapada. Đukanović je tada, sa 29 godina, bio najmlađi premijer u Evropi.
Sa transformacijom nekadašnje Komunističke partije Crne Gore u Demokratsku partiju socijalista (DPS) raste i popularnost Đukanovića. Kada se u jeku studentskih i građanskih protesta 1996/97. godine okrenuo protiv Slobodana Miloševića dobija i simpatije u Srbiji i regionu. Zapad ga tada sve više vidi kao važnog igrača u rušenju Miloševića.
Prepoznavši trenutak, Đukanović je napravio potpuni zaokret i na crnogorskoj političkoj sceni, odlučujući da na predsedničkim izborima 1997. godine bude protivkandidat dojučerašnjem prijatelju i najbližem saradniku Momiru Bulatoviću. Iako je Bulatović imao prednost u prvom krugu, Đukanović je iznenađujuće dobio izbore u drugom krugu, što mnogi smatraju jednom od njegovih ključnih političkih pobjeda.
Iako je 1999. godine Crna Gora još bila u zajednici sa Srbijom (SR Jugoslavija), ona nije pretrpjela takvo bombardovanje kao veća "bratska republika". Đukanović je, tada, pružajući utočište pojedinim srpskim opozicionim političarima, prije svega Zoranu Đinđiću, od odmazde režima u Beogradu, na Zapadu prepoznat kao balkanski političar u koga treba ulagati.
Pobjedom demokratskih snaga u Srbiji 2000. godine, Đukanović pravi još jedan politički salto. Tada je "zajahao" na ideji nezavisne Crne Gore i njegova DPS potpuno preuzima "tapiju" nad tom idejom. Nezavisna i evropska Crna Gora projekat je na kojem je Đukanović dobijao sve izbore u poslednjih deset godina.
Iako se njegova vlast ne dovodi u pitanje, mrlja na karijeru svakako su optužbe italijanskih pravosudnih vlasti da je bio umešan u šverc cigareta, zbog čega je prije dve godine bio na ispitivanju kod tužioca u Bariju. Đukanović je uvijek odbacivao optužbe.
Kako sa Srbijom?
Na nedeljnim vanrednim parlamentarnim izborima, njegova partija i koalicioni saveznici dobili su dovoljan broj glasova da potpuno slobodno i nesmetano vladaju u naredne četiri godine i ostvare glavni proklamovani cilj - ulazak Crne Gore u Evropsku uniju.
Građani Crne Gore dali su povjerenje Đukanoviću koji je u izbornoj kampanji najviše govorio o ekonomiji, očuvanju životnog standarda građana u vremenu nadolazeće finansijske krize i naravno o što bržem pristupanju Evropskoj uniji, kao garantu stabilnosti crnogorske države na duži rok.
"Borićemo se protiv krize, sačuvaćemo srce naše ekonomije, podržati perspektivne kompanije i obezbediti penzije", bile su glavne poruke Đukanovića tokom kampanje za parlamentarne izbore.
Crnogorski građani, očigledno, nisu željeli da se kockaju i ocijenili su da će sa Đukanovićem i njegovim saveznicima lakše prebroditi iskušenja koje donosi globalna kriza.
Premijer Crne Gore tokom kampanje nije se mnogo osvratao na probleme u odnosima sa Srbijom, koji, u istoriji dve zemlje, nikad nisu bili lošiji nego sada. Priznanje nezavisnosti Kosova, koje je svakako bilo bolno za Srbiju, ni u crnogorskoj javnosti nije primljeno sa simpatijama, ali je Đukanović i to uspio da prebrodi, stavljajući akcenat upravo na ekonomsku priču.
U pokušaju da zasjeni Đukanovića, opozicija je zaigrala na dve karte - kritika režima u Podgorici zbog izuzetno loših odnosa sa Srbijom i velika nezaposlenost kojoj se ne vidi rješenje. Ipak, to nisu bili dovoljno jaki aduti da se Đukanović ozbiljnije ugrozi.
Iako crnogorska vlast zagovara politiku dobrosusjedskih odnosa, osim sa Srbijom, Crna Gora ima i otvoreno pitanje sa Hrvatskom, tačnije pitanje Prevlake.
(P. Vujić, MONDO)