U sklopu Teatar festa Petar Kočić u NP RS u Banjaluci književnica iz Beograda Ana Radmilović u ponedjeljak je predstavila svoje tri knjige - "Kad je svet imao brkove", "Zalažem se za laž" i "Tezge, pumpe, u brdima manastir".
"U ovoj knjizi nema mog oca kao glumca. Knjigu sam napisala sam kad sam se vratila sa Kosova, odakle sam izvještavala kao novinar i gdje sam provela dvije godine. Kada sam se vratila u Beograd počela sam da se u mislima vraćam u djetinjstvo, a knjigu sam napisala za dvadesetak dana, mada se može reći da je pišem cijeli život...
'Kad je svet imao brkove' je lična knjiga, pa ipak, dosta ljudi se identifikovalo sa njom. Dosta čitaoca preko interneta piše mi o knjizi, navodeći svoje ispovijesti, identifikuju se, neko se sjeti dede, neko ujaka, neko oca... Knjiga je lična, ali i univerzalna - svako ima nekog svog brkatog zaštitnika, ili nekoga koga je izgubio pa ga nešto podsjeća na to", kaže Radmilovićeva.
Dok je bila Kosovu Ana Radmilović napravila je zbirku odlomaka iz dnevnika, crtica, zapisa, pjesama, intervjua i pisama Zorana Radmilovića, pa je tako nastala knjiga "Zalažem se za laž".
"Kad sam bila mlađa smetalo mi je kad su mog oca, koji je zaista bio veliki intelektualac, i koji je cijeli život nešto čitao i proučavao, često stavljali u boemski, kafanski kontekst, pa sam se pitala kako ljudi mogu da smatraju da je taj čovjek mogao da napravi toliko toga sjedeći samo u kafani. Mislila sam da je to nepoštovanje, ali sam kasnije shvatila da ljudi tako pričaju zato što misle da je to super..."
Knjiga "Tezge, pumpe, u brdima manastira" je pisana u formi "dokumentarnog" romana. Iako govori o kosovskoj stvarnosti i pokušava da prikaže ogoljenu istinu, lica u knjizi su izmišljena, uključujući i glavnu protagonistkinju, novinarku Hadži-Raspopović kao i pripovjedača, koji je na osnovu materijala i građe koju je dobijao od lica sa terena, prilično nezadovoljan pomenutom, pokušao da sklopi jedan mozaik i prepriča čitaocu srpsko Kosovo.
Zoran Radmilović preminuo je prije 29 godina, a njegova ćerka kaže da ga pamti potpuno drugačije od ljudi koji su voljeli njegove pozorišne i filmske uloge.
"Kada sa gledala predstavu 'Propast carstva srpskog', u kojem je tata igrao cara Dušana, bila sam nezadovoljna jer on umire na kraju, i poslije predstave sam zahtijevala od njega da obavezno promijeni kraj (smijeh). A kada sam gledala Radovana III zaspala sam", kaže ona.
Ana Radmilović studirala je i završila glumu u Novom Sadu, ali priznaje da je taj fakultet upisala više iz lijenosti, a da u stvari nikada nije bila talentovana za glumu. Kaže da je postala novinarka i književnica jer osim pisanje nije znala ništa drugo da radi.
"Svi su od mene očekivali da ličim na oca, a za vrijeme studiranja drugi studenti užasno su me nervirali replikama iz Maratonaca i Radovana. Bila sam ljubomorna jer sam to tada shvatala kao neko svoje vlasništvo...Kasnije sam to ipak prihvatila i shvatila da je Zoran svačiji, a sada mi je drago jer je on ipak uradio nešto što su uspjeli da urade samo nekoliko pjesnika - da neke njegove rečenice i misli uđu u narod, postanu svačije, uđu u jezik. Mlađi ponavljaju njegove replike, a čak i ne znaju ko je Zoran, ni kontekst, ni vrijeme... "