Sa Milanom Stančićem Kimijem, pjesnikom i članom sarajevskog sastava Lučka uprava razgovarali smo o umjetnosti, životu, sreći, strahu, kajanju...
Na Prvom festivalu šumskih kantautora "Kantarion", u Zelenkovcu kod Mrkonjić Grada 30. novembra nastupiće i sarajevska Lučka uprava, koju čine dvojac Milan Stančić Kimi i Boban Ćosić.
Njih dvojica sarađuju od 2005. godine, a do sada su objavili nekoliko izdanja koja su, zbog svojih lucidno/psihodeličnih stihova, uvijenih u suptilnu muzičku pozadinu, prilično zaintrigirala muzičke sladokusce širom našeg regiona.
Multinstrumentalista Boban Ćosić zadužen je u Lučkoj upravi za muziciranje na pianu, usnoj harmonici, udaraljkama itd, a za poeziju i muziku, na svojoj gitari Sandukan zaslužan je Milan Stančić Kimi.
Stančić je sarajevski muzičar i pjesnik, koji je do sada objavio dvije knjige pjesama - "Matica" (2011) i "Dikcija esencije" (2017). Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja za poeziju, prozu i aforizme, a zastupljen je u više antologija i zbirki u BiH i inostranstvu.
Upravo sa Milanom Stančićem popričali smo malo uoči ovog, veoma obećavajućeg festivala na Zelenkovcu, a na početku razgovora zamolili smo ga da nam nešto kaže o svojim književnim i muzičkim počecima.
Stančić za naš portal kaže da se umjetničkim stvaralaštvom počeo baviti početkom ovog vijeka, a prva priznanja su stigla oko 2010. godine.
"Prolazio sam kroz taj jedan period katarze, a pisanje mi je uveliko pomoglo da zaronim u osobne dubine, odakle sam se redovito vraćao punih cekera. Bilo je tu zaista svega, što je rezultiralo knjigama poezije (dvije sam objavio, dvije čekaju da vrijeme sazrije ), nagradama za poeziju, prozu i jedan aforizam (samo jedan i napisah za sve ove godine i odmah prvo mjesto. Interesantno, zar ne… ).
Također sam jedno vrijeme nastupao po kantautorskim festivalima širom regije, no u jednom momentu sve je to naprasno stalo. Valjda je bilo došlo do zasićenja. A i lijenost je kumovala stagnaciji iz koje se evo hvala Bogu vraćam, kao i obaveze oko kćerkice. Zadnjih godina pišem ponajviše haiku i waka poeziju, a posebno sretnim i ponosnim me čini činjenica da pripadam malom krugu bosanskohercegovačkih autora čiji su haiku zapisi objavljeni i u Japanu.
Pjesme na gitari su uvijek prisutne. Kad god se Sandukan i ja stopimo, nastane nova pjesma. Neke zapamtim, a neke odu kao što su i došle. Nemam običaj da ih zapisujem. No Sandukan ih pamti, pa mi ih nekada nenadano vrati. Sandukan je moja gitara, koraljni greben svih mojih kantautorskih ostvarenja. Jedan izudaran trubadur kojeg ne bih mijenjao niti za jednu drugu gitaru. Ma niti za luksuznu jahtu, jer kakav je to život bez najboljeg prijatelja… "
Šta ste pripremili za publiku Prvog šumskog festivala kantautora na Zelenkovcu?
"Na plej listi koju smo sastavili za Zelenkovac nalaze se 24 pjesme, no tek ćemo na bini osjetiti koje svirati i kojim redoslijedom. Bitno nam je da poznajemo kostur pjesme, a onda energija kako ponese, gradimo mišićno tkivo, hvatamo val koji dolazi iz dubine sinergije i kao takav ima moć da nas iz grubosti ovozemske stvarnosti uvesla u kulu stvaralačke ljepote. Ja štipam i trljam akustičnu gitaru a Boban, ovisno o pjesmi, muzicira na toj pianu, usnoj harmonici, udaraljkama i slično. Prateće? To on lično. Edo Pećanin? Tih. Ukoliko bude… Sve u svemu, šuma i mi."
(Nakon konkretnih pitanja vezanih za Kimijevo stvaralaštvo i predstojeći šumsko-kantautorski spektakl na Zelenkovcu, prešli smo na neka uopštenija i univerzalnija pitanja i teme...)
Šta je za vas savršena sreća?
"Svi zdravi i zadovoljni. Bog milostiv."
Koji je vaš najveći strah?
"Gubitak najbližih. Neuračunljivi, neobuzdani ljudi, i akrofobija."
Koja je, po vama, vaša najveća vrlina, a koju svoju osobinu ne volite?
"Ja sebe uglavnom ne volim. Ubi me zavist, kojekakvi kompleksi, gluposti kojih se držim kao pijan plota, no, s druge strane, umijem plišanim igračkama udahnuti osobnost, habitus. S nekima se čak i mirim. Jer bude tote svega."
Zbog čega se najviše kajete?
"Ah, nakupilo se toga u ove četiri decenije… Najžalosniji sam nakon verbalnog sukoba s roditeljima. I kad povisim ton na kćerkicu. Trudim se ne rađati takve situacije, a trud bi trebalo da se isplati."
Koju pjesmicu pjevušite dok se tuširate?
"Ma kakva pjesmica. Dok se tuširam utrljavam tinkturu koprive u tjeme i vlasi. Prije sam kosu vezivao u rep pa ofalila. Sad podrezujem, gnojim, ko maslinu njegujem. 'Osjetite moj moj moj karate potez' je pjesmica koju mala Lucija pjevuši, pa se i meni uvukla u uho. Mislim da su to njene riječi i njena melodija."
Kada ste bili najsrećniji u životu?
"Kod mene se tama i svjetlo smjenjuju u jednom danu po više puta. Ne sjećam se da sam ikada u životu bio sretan od jutra do mraka. Možda kad se Lucija rodila… Ma kakvi! O je..m te robijo, neki sam jin-jang lik. No to je vjerojatno neophodno za osobni rast. A vjerujem da ću kad-tad dovesti u ravnotežu te dvije sile. Život je poput vinove loze koja raste na kamenjaru – kako mi kaza šjor Vinko u masliniku – pun čvorova, a na čovjeku je da se bori, da ne odustaje, da stremi ka nebu."
Koji su vam uzori?
"Nema uzora. Nastojim slijediti Isusa Krista, no kako s radošću grlim neke ovozemaljske stvari koje su u suprotnosti s njegovim naukom, često blejim poput izgubljene ovce u noći. Kad bolje razmislim, uzor mi je izgubljeni sin. Sad još samo doći k sebi i vratiti se kući."
Šta vam kod ljudi najviše smeta, a šta cijenite kod njih?
"Ne mogu ljude koji lažu, petljaju, varaju, kradu i slično. Više nas cijenim kada se volimo i pomažemo. Kad nam je duh vedar i bodar."
Ko vam je omiljeni pisac, ko omiljeni muzičar, ko glumac, a ko režiser i slikar?
"Svaki čovjek koji svoju kreativnu energiju koristi kako bi oplemenio i sebe i druge spada među meni omiljene ljude. Takvih, hvala nebesima, ima, no nitko od njih ne može nadmašiti prirodu. Tako da je priroda moj omiljeni artist. Ali evo nešto konkretniji odgovor, kad me već tako ljubazno pitate: sve češće puštam Arsena da mi pjeva, filmovi u režiji i izvedbi obitelji Svěrák me uvijek iznova oduševe, volim japansko sumi-e slikarstvo, a najvjerodostojniji, po meni, su autori svetih knjiga."
Koji je vaš osnovni životni moto?
"Bože, daj mi snage da podnesem stvari koje ne mogu promijeniti. Daj mi hrabrosti da promijenim stvari koje trebam promijeniti. I daj mi mudrosti da razlikujem ovo dvoje."
.........
Ukoliko želite da se malo bliže upoznate sa Stančićevom poezijom, koju vam toplo preporučujemo, posjetite njegov blog...