Srđan Šajinović je IT-jevac iz Banjaluke koji živi i radi u Beogradu i koji je u prethodnih desetak godina posjetio 50 zemalja svijeta.
O svojim putešestvijima piše na blogu East to the Sun. Sve ovo ne bi bilo ni malo neobično, jer travel blogeri nisu rijetkost, ali ono što Srđana izdvaja iz mora drugih je autentičan način pisanja, putovanja i mjesta koja posjećuje.
On planira minimalno, sa sobom nosi samo neophodno i gotovo po pravilu putuje sam. U tome ga nije spriječila ni korona. Tokom “godina lokdauna” bio je u Egiptu, Pakistanu i Keniji.
Razgovarali smo o počecima njegovog “lutanja”, neobičnim mjestima i ljudima, ličnim spoznajama i univerzalnim stvarima koje važe za sve ljude na svijetu, ali to nije ni mali djelić svega onoga što ovaj svjetski putnik ima da kaže. Za to bi trebala jedna podebela knjiga, koju čitaoci njegovog bloga sve češće pominju, a Srđan ostavlja kao "ideju koja bi nekad mogla biti realizovana".
- Čitajući tvoje putopise čovjek svašta nauči, nasmije se, zapita se, ali najvažnije pitanje bi bilo šta te tjera da ideš na neka zaista nepopularna mjesta na planeti?
Uglavnom znatiželja. Pored toga, želja da razbijem monotoniju svakodnevnog korporativnog života. Želja da bolje razumijem svijet. Želja da vidim druge kulture, neke druge načine. Želja da bolje upoznam spoljašnji, a samim time i svoj unutrašnji svijet. Što se tiče nepopularnih mjesta - nikada me nisu zanimali trendovi, nikada se nisam ložio ono na šta se loži većina, niti sam razmišljao na način na koji većina razmišlja. Da se razumijemo, ja sam obišao gotovo sve opštepoznate evropske prestonice kada sam počinjao sa putovanjima, ali tek kada sam nogom kročio na zaista nepoznat teren, na neka zaista nepoznata i strana, daleka mjesta, počeo sam da shvatam suštinu putovanja i da u njima daleko više uživam.
- Kad i gdje si otišao prvi put i šta te ohrabrilo i navelo na to?
Moje prvo putovanje van granica našeg govornog područja bilo je putovanje u Budimpeštu, 2011. godine. Dogodilo se sasvim slučajno. Počeo sam da radim i na poslu upoznao super ekipu, te smo jednog dana odlučili da otputujemo negdje zajedno. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon 17 sati vožnje vozom stigao sam u Bukurešt, gdje sam proveo desetak nezaboravnih dana. Ubrzo potom vidio sam i Istanbul, i upravo u tom gradu sam skapirao da ću vrlo brzo da se navučem na putovanja, prije svega na putovanja na istok.
- Koliko planiranja podrazumijeva jedno tvoje prosječno putešestvije i šta tačno planiraš, a šta prepuštaš stihiji?
Gotovo ništa ne planiram, što se vrlo jasno vidi i po pričama koje pišem, odnosno po nevoljama u koje zapadam i glupostima koje mi se dešavaju tokom putovanja. Upravo zbog toga i putujem - da osjetim spontanost, da se odmorim od svakodnevnog, izuzetno predvidivog života i da se prepustim nepoznatom. Najčešće samo kupim kartu u jednom smjeru. Kada kupim povratnu kartu, onda mi stalno negdje u podsvijesti stoji to da tog i tog datuma moram da budem na tamo nekom aerodromu i to me pomalo sputava. Ako krećem na putovanje avionom, onda jedina stvar koju isplaniram, odnosno jedina stvar koju obavim prije kretanja na put je kupovima avionske karte i rezervacija smještaja za prvu noć (mada i to ponekad propustim). Volim da se sve dešava u hodu.
- Znaš li tačan broj zemalja koje si obišao do sada? Na osnovu čega si ih birao i šta ti je na listi "za posjetiti"?
Posjetio sam oko 50 zemalja do sada, mada mi nije cilj ni želja da bilo šta vezano za putovanja izražavam kvantitativno. Vrlo često se vratim u neka mjesta nekoliko puta. Odabir sljedeće destinacije je poprilično nasumičan. Recimo, otvorim kartu svijeta, Google Flights i sajt sa listom zemalja u koje mogu da otputujem bez vize sa svoja dva pasoša.
Od momenta kada je korona počela da mijenja svijet u kojem živimo, dosta sam više ograničen, tako da među ta tri faktora moram da uvrstim i četvrti: sajt ministarstva vanjskih poslova na kojem nalazim informacije o kovid pravilima za ulazak u određenu zemlju. Velika želja mi je da posjetim Nepal, Afganistan, Irak i Siriju. To su mi i neki prioriteti za budućnost.
- Pomenuo si Mađarsku kao jednu od rijetkih zemalja u kojima si imao problema...?
Nemam pojma zašto baš Mađarska. To je prva zemlja u koju sam ikada otputovao. To je zemlja u kojoj sam se našao nebrojeno mnogo puta, ali nikada nisam doživio lijepa, prijatna iskustva. Moj boravak u Mađarskoj u najboljem slučaju nije vrijedan pomena. Najčešće je poprilično stresan i naporan, a nikada do sada nije bio ugodan, lijep, nezaboravan (osim možda tog prvog puta, kada bi mi realno bilo sjajno gdje god da sam otišao. Em prvi put, em sa ortacima). Svaki put me neko prevari, namagarči za lovu ili nešto slično. Jednom me je službenica na aerodromu izvrijeđala na nacionalnoj osnovi zato sto sam odbio da me do grada odbaci nekakav ilegalan taksi koji mi je ona "sredila". Jednom me je graničar navukao da napravim prekršaj, čemu su svjedočili moji saputnici i graničari sa hrvatske strane. Nakon toliko loših iskustava u toj zemlji, sada kada odem, odlazim sa lošom energijom, predrasudama i pretpostavkom da će nešto loše da se desi. Zato se trudim da je izbjegavam. A zašto se to dešava – iskreno, pojma nemam.
- Šta je najvažnije što si naučio o sebi "smucajući" se po svijetu?
Mnogo toga. Shvatio sam da ne cijenim dovoljno sve ono što imam i što sam uspio da postignem u životu. Shvatio sam da treba više da vodim računa o prirodi, da vise recikliram. Da ovdje uopšte nije toliko loše. Da ne postoji jedna, univerzalna istina. Ljudi gaje različite istine, vjeruju u različite mitove u zavisnosti od meridijana na kojem se nalaze i u to da su oni na nekom drugom meridijanu (često susjednom) obavezno u krivu.
Shvatio sam da mali narodi, poput onog iz kog i sam potičem misle da u svjetskim jednačinama figuriraju daleko više nego što je to zapravo istina. Shvatio sam da mi je odlazak u nepoznato, izlaganje nepoznatom neophodno s vremena na vrijeme. Ako nikada ne izađemo iz poznatog okruženja, nikada nećemo u potpunosti shvatiti od čega smo sagrađeni, kakve su zaista naše sposobnosti, talenti, koliko smo snažni ili slabi.
- Koja važna saznanja si stekao o ljudima koje si sreo i možeš li da izdvojiš nešto što je zajedničko za sve ljude na planeti nevezano za to odakle su i šta su?
Zajedničko? Možda potreba za slobodom. Često sam sretao ljude koji su radili najluđe stvari samo da bi bili slobodni. U Iranu sam upoznao ljude koji su iz iste te potrebe pobjegli u oazu u pustinji, 500 km udaljenu od najbližeg grada. Odrekli se svega što su imali, samo da bi u jednoj teokratskoj zemlji mogli da uživaju u osnovnim slobodama u kojima uživaju ljudi širom svijeta, ljudi koji iste te slobode često uzimaju zdravo za gotovo.
Shvatio sam da slijepo praćenje srednjevjekovnih religijskih pravila u 21. vijeku obično uzrokuje patnju zemlje i naroda u kojoj se to dešava i obično predstavlja izvor pogrešnih ideja i praksi.
Shvatio sam da velika većina svjetskog stanovnistva živi u jako teškim uslovima, uslovima koje prosječan Evropljanin ili čcak Balkanac ne može ni da zamisli.
Shvatio sam da je svijet daleko bezbjednije mjesto nego što se to obično misli. Budući da sam sam i bez ikakvog plana autostopom prešao hiljade i hiljade kilometara, i to kroz neka mjesta koja se smatraju naročito opasnim i da mi se tokom svih tih kilometara nikada nije desilo nista loše (nikada me niko nije fizički napao, povrijedio, opljačkao niti bilo šta slično), usudio bih se reći da je svijet poprilično bezbjedno mjesto.
Za muskarca.
Bijelca.
Iz Evrope.
U seksističkim, tradicionalnim, teokratskim i rasističkim društvima situacija se drastično mijenja na štetu žena, homoseksualaca, rasnih i drugih manjina. S druge strane, u tim društvima ljudi su često daleko srdačniji, topliji i gostoljubiviji od ljudi u zemljama sa naprednijim demokratijama.
U Pakistanu, na primjer, upoznao sam previše mladića koji smatraju da je seks prije braka, homoseksualnost i slobodno kretanje žena haram (grijeh), dok bi, prema njihovim riječima, istog momenta uzeli oružje, dali život za Pakistan i Kašmir, a potom uživali sa 7 djevica u raju. Takođe, to je zemlja u kojoj je ubistvo unutar porodice (u pravilu ubistvo ćerke/sestre zbog "prljanja porodične časti", nerijetko običnog razgovora sa mladićem) tek odnedavno postalo krivično djelo. Posipanje djevojaka kiselinom takođe nije rijetkost, a ni sklapanje brakova unutar familije, između bliskih rođaka.
Ali gostoljubivi su.
- Dosta si pisao o Kosovu i ondašnjim manastirima. Jesi li religiozan i da li se tu nešto promijenilo nakon posjeta?
Religiozan nisam. U crkvu ne idem, prema Crkvi kao instituciji takođe ne gajim neko pretjerano poštovanje (iako smatram da je uloga Crkve i religije kroz istoriju bila izuzetno važna), ne prisustvujem liturgijama.
Sa Kosovom i kosovskim manastirima imam poseban odnos. Toplotu, ljubav i mir koje tamo osjetim i koje sa tim ljudima razmijenim sa malo čime mogu da se porede.
Pisao sam nebrojeno puta o tome, pokušavajući da budem objektivan (što mi sigurno nije pošlo za rukom). Srpska manjina na Kosovu živi u jako teškim uslovima. Srpski manastiri igraju ogromnu i izuzetno važnu ulogu u ostanku i opstanku srpskog (a i nesrpskog) stanovništva na Kosmetu. Oni ne predstavljaju samo tekovinu Srba i Srbije. Kada odete u Visoke Dečane shvatite da svo to kulturno, istorijsko i, estetsko na kraju krajeva, naslijeđe ne pripada samo Srbima nego čitavoj Evropi i svijetu. Mislim da bi ta mjesta trebao svako da vidi, bez obzira na to da li je religiozan i da li pripada ovom ili onom narodu. Mislim da bi svi trebali da znaju da u 21. vijeku u srcu Evrope imamo takav stepen ugroženosti ljudskih prava.
- Šta uvijek nosiš sa sobom (sem telefona, novčanika i pasoša)?
Jednu zelenu maramu, poznatu kao palestinka. Kupio sam je u Istanbulu prije nekih 10 godina i od tada se ne odvajamo. U Istanbulu (u Fatih kvartu) su na nas nasrtali zbog tih marama, budući da za njih ta marama predstavlja simbol kurdskog otpora, iako se suštinski radi samo o tkanini obješenoj o vrat običnog turiste. Na autobuskim stanicama u Iranu sam se njome pokrivao, na plaži pored Dnjepra u Kijevu na njoj sjedio, a u Africi sam jedan čitav dan tražio broj telefona kampa u Maasai Mari, zvao ih, vraćao se u Nairobi i umalo zakasnio na avion zato što sam je bio izgubio. Srećom, našao sam je.
- Da li si nekad razmišljao da odeš da živiš negdje drugo?
Nekada davno sam naivno pomislio kako bi bilo lijepo živjeti u Madridu. U posljednje vrijeme sve više razmisljam o Kairu i/ili Dahabu. Dahabu ću se sigurno vraćati još mnogo puta. Ali u principu, kada se sagleda kotekst svijeta, nije ovdje uopšte toliko loše. Možda nekome to zvuči čudno, ali ako uzmete u obzir realne i bitne faktore kao što su klima, učestalost prirodnih nepogoda, životni standard, mentalitet, geografski položaj, ljudska prava, lične slobode i generalno kvalitet života - ovdje uopšte nije toliko loše.
(MONDO)