Tvrđavu nema više ko da prodrma

Velike priče, pa makar bile i kratke, uvijek iznova traže, izazivaju nova čitanja.

Mi dovoljno stari da se sjećamo polovine sedamdesetih znamo koliko su Pištolji bili istinska detonacija kad su se pojavili pravo niotkuda. Djelovali su kao spontani izraz Britanije koja je odlučila da u muzičkom smislu više ne tone u simfo-rok letargiju. I ako su na muzičkoj sceni tada već godinama vladali tzv. dinosaurusi, tj. bendovi koji su sebi dozvoljavali jalove i maratonske komade u kojima jesu demonstrirali svoje sviračko majstorstvo, ali ne baš i previše energije, na svim ostalim poljima Ujedinjeno Kraljevstvo su potresali brojni socijalni nemiri i štrajkovi kao njihova posljedica.

Iz toga se nekako nužno morao roditi pokret kojeg će pogoniti neka nova energija. Uz koje je išao, bez da se i kaže, novi vizuelni identitet, koji se miljama odmakao od dugokosih stererotipa. Bilo je vrijeme za pank.

Muzički on se napajao na izvorima poput velikih američkih bendova The Stooges i MC 5, te generacijski bližih, takođe američkih, Ramones. Navedenim nije manjkalo energičnosti izvornog rokenrola tako da to i jeste bio sonični zvučni udar u odnosu na ono što je u 1976. vladalo top-listama. A onda je došla i manipulacija.

Sve to može da se vidi u seriji "Pistol" koju je režirao niko drugo do Danny Boyle, i sam savremenik rađanja panka. Drugim riječima i ovaj danas slavni režiser bio je jedan od engleskih dvadesetogodišnjaka poput svih članova Sex Pistols. Zato je ovaj serijal sačinjen od 6 epizoda, inače po izboru "Uncut" magazina proglašen za najbolji u 2022., ujedno i rad ljubavi za jednu eru koja je, kao što je već rečeno, trajala svega par godina.

Boyle je to doba pokušao da rekonstruiše kroz priču o najčuvenijem i najozloglašenijem bendu cijelog pokreta, a za tu famu je bio itekako "zaslužan" menadžer tog istog benda, Malcolm McLaren. Bivši, kratkotrajni menadžer još jednog velikog američkog benda, New York Dolls, zajedno sa svojom djevojkom, modnom kreatorkom, Vivian Westwood, osmislio je čitav koncept prsta u oko establišmentu.

Pored namjerno lošeg izgleda pank-muzičari su bili predstavljeni i kao nikakvi muzičari, na TV su izazivali skandale kada bi se neko prevario da ih pozove u goste, Kraljicu su proglašavali neljudskim bićem, radio-stanice su odbijale da emituju bilo šta od Pistolsa a Zli genije je htio upravo to. Vratilo mu se višestruko, makar nikad nije ni krio svoju viziju u kojoj će bend sam sebe dovesti do uništenja kada više ne bude mogao biti provokativan. A svaka provokacija ima ograničen vijek trajanja, to bar znamo.

Jedini koji ga je prozreo u tome, jeste nesporno najinteligentniji među Pistolsima, Truli Joca, kako bismo mogli da prevedemo ime i umjetničko prezime Johnnyja Rottena. Johnny saveznike nije mogao da pronađe u Steveu Jonesu, gitaristi i osnivaču benda koji je za razliku od dobrog katoličkog momka, već imao dosije i dolazio je iz rasturene porodice, niti bubnjaru Paul Cooku, a ispostavilo se ni u svom čovjeku u liku Sida Vicousa. Ne zato što bi ga ovaj potonji nešto izdao, nego iz prostog razloga što je taj od prvog momenta stremio ličnoj propasti a koja se nakon vezivanja za Nancy Spungen, američku grupi-djevojku i heroinsku ovisnicu poput njega, neminovno i desila.

Obzirom koliko se sve u vezi Sex Pistols turbulentno dešavalo pokušaj da se to sažme u tek jedan serijal nije bio nimalo lak. Rezultat je na momente odličan i mislim da čak i oni koji se ne sjećaju iz prve ruke skandala koji su Pistols izazivali, mogu da osjete to ludilo. Ono na čemu se moglo očekivati da priča ipak ne bude tako koherentna jeste vjerovatno glumačka podjela jer je gotovo nemoguće da bi se našla četvorica ili petorica, ako računamo McLarena kao člana grupe, koji bi to vjerno prenijeli na ekran.

I upravo tako, dok je Anson Boon koji je maksimalno uvjerljiv kao Rotten (ne kao kopija jer je Johnny jedan takav u istoriji rokenrola), ostali su podnošljivi, a najveći promašaj je ubjedljivo Thomas Brody - Sangster kao McLaren jer dati tu ulogu čovjeku koji izgleda kao mlađi brat Pistolsa prosto bode oči. McLaren je bio nekih 10 godina stariji od svojih štićenika i to onda inače vrlo zahtjevnu ulogu stavlja pod veliki upitnik.

Dodatno, ubacivanje Chrissie Hynde (The Pretenders) u tolikom kapacitetu se kosi sa ulogom koju je ona, realno, imala u cijeloj priči oko Sex Pistols. Šta tek reći za potpuno fiktivnu ulogu Pauline, koja se mota oko benda, noseći u torbi dijete koje je abortirala? To samo po sebi jeste šokantno, ali i nepotrebno u priči koja sama po sebi obiluje šokovima.

Budući da znamo kako se završila legenda o bendu i cijelom pokretu, koji je samo na čas prodrmao temelje rokenrola, nije loše, makar je i dalje gorak ukus u ustima, da smo još jednom shvatili da je u svemu bilo mnogo mistifikacije, umjetno izazvane i brzo potrošene. Ono što se računa jeste proizvod koji je ostao nakon svega, a srećom tu ima nekih vanserijskih pjesama, rokenrol himni koje su kreirali "momci u najboljim godinama", ne samo u Sex Pistols, već i onih u The Clash koji se ovdje gotovo i ne pominju. Seriju scenaristički potpisuje Craig Pearce, koji je isti posao radio i za skorašnji film o Elvisu, tako da je dobro ispekao zanat pisanja o menadžerima - manipulatorima koji su uništili svoje klijente, na duži ili kraći rok.

Kako je serija nastala po osnovu knjige sjećanja Stevea Jonesa "Lonely Boy", dobro je reći i to da nije baš lako povjerovati u to preko noći naučeno sviranje gitare, a što je McLaren redovno isticao kao marketinški poen. To kako Steve zvuči ne zaostaje ni za boljim momentima Rona Ashetona iz The Stooges, a onda je valjda potpuno jasno koliko je moćno.

U totalu, iako sam siguran da će ovaj serijal biti zanimljiviji novopridošlim generacijama fanova, kao jedan od onih izvornih moram da primjetim da true story nadmašuje njenu televizijsku verziju. S tim sam bio pomiren i prije samog početka gledanja, ali sam jednako tako znao da ću na prvi pomen postojanja ove serije krenuti u grozničavu pretragu po Internetu. Jer prvim ljubavima zaborava nema, makar život kasnije nauči da stvari nikad nisu onakve kakvim izgledaju.

(Nebojša Ristić za Mondo.ba)