U nastavku pročitajte recenziju Nebojše Ristića o filmu "Nebesa", reditelja Srđana Dragojevića.
Niko nema kristalnu kuglu u kojoj bi mogao da vidi šta će se desiti sutra, a kamoli za 30 godina. Tako ni mi koji smo bili obradovani pojavom urbane komedije, koja je praktično već tada odumirala u domaćoj kinematografiji, bar ne u uspješnom obliku, a „Mi nismo anđeli“ je bila takva, nismo mogli da slutimo da će njen autor u svega tri decenije preći toliki put na čijem će kraju stajati opet Anđeo. Samo znatno drugačiji.
Srđan Dragojević, čovjek gotovo nenabrojivih talenata, je između svog prvenca i „Nebesa“, upravo dostupnim na HBO MAX, posložio priličan broj filmova. Iako mu se to ne bi dopalo, poređenje sa Kusturicom se neminovno javlja u mislima, jer je i njegov sarajevsko-beogradski kolega, takođe izuzetan erudita, prošao put u kojem je stalo filmova koji su sa protokom karijere bivali sve lošiji, a ni politički angažman nije stran obojici. I dok ovo poslednje nije predmet ove kolumne, ono izvorno, dakle filmsko, mora biti.
Obojica su startovali pravo u glavu, i nisu to bili samo „Anđeli“ ili „Dolly Bell“, već možda i više, „Lepa sela“ te „Otac na...“ kao vrhunci njihovih opusa. U ostatku su dobri filmovi bili tek povremeni odbljesci prethodne veličine, a katastrofe poput „Arizone“ ili „Svetog Georgija“ gotovo pravilo.
Zahvaljujući „Paradi“ Dragojević je vjerovatno riješio statusne probleme, pa je, uz pomoć evropskih fondova, snimio film za svoju dušu, znajući unaprijed da su „Nebesa“ osuđena na komercijalni fijasko. I tu nema ništa loše, istinski umjetnik i nije tu da povlađuje ikom drugom do vlastitom nervu. Samo tako nastaje velika umjetnost. Problem nastaje kad inspiracija potpuno poklopi zanat, a on je u temelju, te rezultat bude teško gledljiv čak i za one koji preferiraju teže teme ili eksperiment.
„Nebesa“ su triptih nastao na pričama francuskog autora Marsela Emea, a kroz sva tri njegova dijela provlači se zapitanost nad religijskim pitanjima. Koja sa protokom vremena ne bivaju sve malobrojnija, ma koliko svaka religija nudi zaokružen, vrlo čest neupitan sistem vjerovanja i stavova, već naprotiv kao da se množe svakim novim danom.
Dragojević je priču prošetao koz tri perioda, postavljajući usput bezbroj pitanja poput onog da li su čuda kojima svjedočimo (anđeoski oreol nad glavom Stojana (Goran Navojec) ili vaskrsenje umorenih) dijelo Boga ili Đavola. Jer i potonji, šta god mislili o njemu, u svom repertoaru ima širok dijapazon čuda koje samo korak dijeli od onih datih Bogu. Valja se prisjetiti Pekićevog čitanja Novog Zavjeta, u „Vremenu čuda“, pa će biti jasnije koliko je tanka ta linija.
Iako Dragojević odbija da precizno locira radnju, „Nebesa“ su nepogrešivo usmjerena na našu zemlju u periodu od prošlog rata do danas te budućnosti toliko izvjesne da za nju nisu potrebna nikakva futuristička predviđanja. Ona se, naime, i nažalost, već dešava, skrojena od strane onih kojima nije ni strašno ni gadljivo ništa što im donosi ličnu korist. U tom košu su se, iako je to u dubokoj suprotnosti sa postulatima bilo koje konfesije, našle i Božije sluge, ponekad čak i prednjačeći u nezasitosti zadovoljavanja svojih niskih i primitivnih pobuda. Valjda ne znajući šta čine, pa im, jel' te, valja oprostiti.
U jednom od intervjua režiser pominje podatak da valjda svega tri odsto od svih vjerujućih ljudi pripada tzv. liturgijskim vjernicima. Dakle, onima koji svoju komunikaciju sa Svevišnjim redovno obavljaju u hramovima. Velika je tema da li je razlog tome što kler (klir) svojim primjerom i djelom odbija običnog čovjeka, ako ne od same vjere u Boga, onda od bilo kakve veze sa njim, osim one u vlastita četiri zida, kojoj, bar a priori , ne bi trebalo ništa da fali ili da je učini manje validnom.
Potpuno je jasno zašto su Dragojeviću kao autoru ove teme morale biti dovoljan izazov da ih filmski upriliči, ali krajnji rezultat ne daje baš previše razloga da kažemo da je u tome i uspio. Predložak nije bio najzahvalniji ni za glumački ansambl (Goran & Bojan Navojec, Ksenija Marinković, Radoslav Milenković...) koji bi se možda i razmahao da je u tom predlošku bilo više mjesta za emocije. Ovako, a to autor ni ne krije, dobili smo film koji je možda idealan da pobere festivalske nagrade, naročito one od strane kritike, ali gledaoca ostavlja hladnim iako su pitanja ovdje postavljena duboko bolna i lična.
Film "Nebesa" dostupan je putem m:tel-a na HBO Max platformi.
Nebojša Ristić za Mondo