Djeca ne vjeruju svemu što vide. Ali zašto su tako spremni da vjeruju u Deda Mraza? Postoji niz faktora koje klinci koriste da odluče da li su fantastične priče stvarne ili ne. Evo zašto je deda sa poklonima tako dugo stvaran i kad nije.
Roditelji, prijatelji i rođaci vjerovatno govore djeci iznova i iznova da stvari koje vide na TV-u nisu stvarne i da Patrolne šape, Petar Pan i Hari Poter nisu prave životinje, dječaci, uprkos tome koliko su realno prikazani na stranicama knjiga ili na ekranima. Ovo nije slučaj sa Deda Mrazom.
Nasuprot tome, o Deda Mrazu, djeca će vjerovatno stalno slušati od drugih, posebno od ljudi kojima vjeruju, kao što su njihove mame i tate, da je Deda Mraz stvaran. U stvari, djeca će najvjerovatnije vjerovati ako njihovi roditelji podržavaju priču, što nije iznenađujuće, pošto su roditelji generalno pouzdan izvor informacija za malu djecu.
Djeca će takođe najvjerovatnije verovati u Deda Mraza ako roditelji ostave dokaze po kući da potkrepe priču. Generalno, veća je vjerovatnoća da će djeca (i odrasli) verovati u nešto što vide sopstvenim očima kao dokaze koji potvrđuju priču. I u većini slučajeva, priče o Deda Mrazu su propraćene dokazima o njegovim posjetama, sa igračkama i slatkišima svuda po kući i ispod jelke. Roditelji troše dosta vremena, energije na uvjerljivost priče o Deda Mrazu, bez obzira na uzrast njihove djece. I suprotno onome što možete pretpostaviti, što više djeca vide muškarce obučene u crvena odijela i bijele brade u tržnom centru, na ulicama ili dodjeli paketića, to više vjeruju da je Deda Mraz stvaran.
Kada razmišljamo o sposobnostima djece i o tome kako oni izgrađuju svoja uvjerenja, zapravo i nije toliko iznenađujuće što priča o Deda Mrazu ostaje, bar na kratko. U stvari, za djecu između 5 i 8 godina, magijsko razmišljanje je normalan dio svakodnevnog života. Djeca ovog uzrasta često imaju ovakva vjerovanja, ne samo da vjeruju u Deda Mraza, već vjeruju i u Zubić vilu, leteće tepihe, čarobni pasulj. Stoga nije iznenađujuće što se Deda Mraz, njegovi vilenjaci i njegovi leteći irvasi lijepo uklapaju u uobičajeni pogled na svijet djece, posebno između 5. i 8. godine, kada postoje svjedočanstva i dokazi koji potvrđuju da on živi, jedu kolače i ostavljaju snežne tragove po kući.
Oko 7. ili 8. godine, vjerovanje djece u Deda Mraza i svijet fantastičnih zveri kao da jenjava. Ne radi se o tome da roditelji priznaju da je priča o Deda Mrazu bila samo izmišljotina, ili da se manje trude da je proguraju kada djeca dostignu osnovnu školu. Umjesto toga, čini se da kako djeca postaju starija, počinju da preispituju fizičke nemogućnosti priče o Deda Mrazu – priče koju nisu ni pomislili da dovode u pitanje nekoliko godina ranije. Kako djeca počinju da shvataju više o fizičkim nemogućnostima, sama saznaju da priča o Deda Mrazu jednostavno nije mogla biti stvarna.
Zaista, istraživanja sugerišu da djeca imaju tendenciju da sama otkriju istinu o Deda Mrazu u to vrijeme i da su njihove reakcije generalno prilično pozitivne. Ne postoje naučni dokazi da saznanje istine o Deda Mrazu izaziva bilo kakvu nevolju kod djece ili ih dovodi u sumnju da li su njihovi roditelji vrijedni povjerenja. Neka djeca čak ni ne kažu svojim roditeljima da su sve shvatila — razumiju da čak i roditelji vole radost mita o Deda Mrazu, pa djeca ponekad puštaju roditelje da zadrže prazničnu magiju još nekoliko godina.
Na neki način, maštovita magična razmišljanja nikada ne nestaje u potpunosti. Mnogi odrasli imaju neka natprirodna vjerovanja i vjeruju u duhove, demone ili vanzemaljce ili bar horoskop.
(Yumama)