Hari Mata Hari iskreno o djetinjstvu, ljubavi prema muzici, osnivanju i raspadu grupe, ratu, privatnom životu, ali i estradi.
Hari Varešanović, poznatiji kao Hari Mata Hari po istoimenoj grupi koja je bila jedna od najpopularnijih grupa zabavne muzike u vrijeme stare Jugoslavije, o privatnom životu rijetko priča, ali je u intervjuu za Kurir otkrio sve o djetinjstvu, prvom susretu s muzikom, prvom velikom zarađenom novcu, ali i o estradi na kojoj, kako kaže, nema nijednog prijatelja.
"Na svijet sam došao 16. januara 1961. godine kao drugo dijete oca Reufika, mehaničara, i majke Zlate, koja je radila kao blagajnica. Najzanimljiviji događaj u mom djetinjstvu vezan je za moje rođenje, jer me je tata ukrao iz bolnice. U Sarajevu je te godine bila izuzetno jaka zima. Novorođena djeca su masovno počela da umiru, jer grijanja u bolnici nije bilo. Otac je donio mami pomorandže, a mene je bukvalno strpao u kesu i odnio u strahu da ne umrem od hladnoće. Stigao sam tako na zanimljiv način u topli dom", priča Hari.
"Odrastao sam u predgrađu Vratnik, koje je uvijek bilo srce Sarajeva. Tu su rođeni i Goran Bregović, Emir Kusturica, Zdravko Čolić i Dino Merlin, a djetinjstvo pamtim kao najlepši period života i esencijalnu sreću nepokvarenu materijalizmom. Inače, roditelji su osamnaest mjeseci stariju sestru Sabinu i mene tretirali kao vršnjake, tako da su nas odgajali u istom duhu, a zajedno smo uvijek dobijali i batine. Važio sam za manje-više dobro dijete, iako sam bio nestašan i redovno se tukao sa sestrom. Roditelji su me vaspitali da budem samostalan, slobodan i skroman. Ponekad me te osobine nerviraju, jer mi fali nekih ekstrema u karakteru, ali sam sa druge strane i ponosan na njih", kaže popularni pjevač, koji je ispričao i kako je izgledao njegov prvi kontakt s muzikom.
"Prvo što pamtim bio je zvuk violine, sevdalinska nošnja i puna kuća ljudi. Moj djeda Mehmed Aga Varešanović bio je čuveni pjevač sevdalinki, odrastao sam uz njegovu violinu i smatram da mi je on prenio iskrenu ljubav prema muzici. Kad god bi se okupila cijela familija, stavljali bi me na kaljevu peć da slušaju i gledaju čudo od djeteta, jer sam pjevao sevdalinke i redovno pravio šou program. Nekad je bila u našoj kući atmosfera kao u filmu 'Ivkova slava'." Dok je u muzici bio maestralan, škola ga nije pretjerano zanimala.
"U školi se nisam proslavio, jer sam bio slab učenik, ali sam zato već u prvom razredu osnovne škole bio poznato dijete koje peva i svira za Dan republike, Dan mladosti i Prvi maj, podrazumijevalo se da priredba ne može da se održi bez Harija. Čim bih nakupio dovoljno jedinica i neopravdanih izostanaka, na red bi došli i moji dani, to jest veliki praznici, tako da je automatski išla trgovina s razrednim vijećem. Na njihova prozivanja vječito sam koristio izgovor: 'Ne mogu ja u isto vrijeme da se bavim muzikom i školom, morate malo da mi pomognete!'."
"Grupa Hari Mata Hari je nastala u septembru 1985. godine, i to na prijedlog reditelja Pjera Žalice, dok je ime bendu dao grafički dizajner Davor Papić. Iste godine grupa je objavila debi album 'U tvojoj kosi', a potom i 'Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija', koji je postao najbolji album godine. Međutim, prva ozbiljnija popularnost snašla nas je 1988. godine dolaskom u diskografsku kuću 'Jugoton'i s pločom 'Ja te volim najviše na svijetu', na kojoj su se našle pjesme 'Kad dođe oktobar', 'Javi se' i duet s mladom pjevačicom Tajči 'Sedamnaest mi je godina', koja je prodata u 400.000 primjeraka. Usljedila je turneja od Vardara do Triglava, na kojoj smo zašli u svako selo i malo mjesto kojih nije bilo ni na topografskoj vojnoj karti. Poslije tih 300 koncerata donio sam kući sto maraka, apsolutno ništa nismo zaradili, ali smo obišli čitavu Jugoslaviju i pokazali ljudima da nismo virtuelna televizijska pojava. Osvajanjem publike napravili smo najbolji posao. U godinama kada se stiče muškost i hrani ego, kao i svi drugi muškarci, bio sam blesav i gladan stvari koje nisam prošao, tako da sam plivao u hedonizmu. Jurili smo djevojke, dokazivali se sami sebi. Bile su to godine ludila uvijene u uspjeh. Život je bio tako lijep i neopterećen, a mi smo svake godine provodili po dva-tri mjeseca u hotelu 'Park' u Novom Sadu, dok smo u Beogradu na početku karijere imali stan u Molerovoj ulici", ispričao je Hari Mata Hari. A onda se desio rat...
"Kad su krenuli nemiri u Sarajevu, bio sam u Švedskoj na turneji, pozvao sam Aidu i rekao joj da sa djetetom ode u Sloveniju kod familije. Rasformirao sam bend, jer tada nisam želio da pjevam ni u Beogradu ni u Zagrebu. Ostali smo nekoliko godina na Kranjskoj Gori, gde nam se 1994. godine rodio i sin Damir. Bavio sam se produkcijom, napravio sam dobre ugovore u Švedskoj i Finskoj, tako da sam to haotično vrijeme popunjavao studijskim radom. Sve što se dešavalo tada sporo sam sabirao, pošto sam bio izbačen iz svoje kolotečine. Grupa Hari Mata Hari na scenu se vratila tek 1998. godine, albumom 'Ja nemam snage da te ne volim'". O estradi danas misli da je sve jedna velika gluma, a prijatelje sa estrade nema.
"Nemam nijednog prijatelja na estradi. To je jedna vrsta glume - javne stvari. To je predstava za narod gdje ti pevaš, glumiš. To je umjetnost. Ja to gledam kao svoj posao, uživam u njemu. Što se tiče kolega, kolege žive na svim krajevima svijeta i najčešće se srećemo na aerodromima, popijemo kaficu jednu prije leta i to je to", iskren je Hari.
(MONDO)