Kako je Dragan Stojković od reprezentacije Srbije stvorio tim u koji vjerujemo i koji se plasirao na Svjetsko prvenstvo, baš kao što je i sam obećao prije skoro godinu dana. Ako vjeruješ dovoljno u sebe, nemaš razloga da misliš o drugima.
Ima nas skoro osam milijardi na planeti, a samo rijetki imaju sposobnost da kada uđu u prostoriju zaustave vrijeme. Znate taj osjećaj, obasjaju sve oko sebe, natjeraju vaše srce da ubrzano kuca iz neobjašnjivog razloga, navuku vam blaženi osmijeh na lice i šta god da izgovore: vjerujete im na riječ, čak iako to nekada djeluje i prepotentno.
Obećanja koja daju ponekad djeluju suludo i umišljeno, ali sve je drugačije kada uzmete u obzir ko ih izgovara. Oko sebe su stvorili auru šampiona, međutim ni to se ne kupuje na pijaci, nego dolazi iz beskonačne harizme i potvrdom: s riječi na djela - iznova i iznova. To su ljudi koji kada su u pravu ne moraju da kažu "jesam rek'o" nego samo blago podignu glavu, sami ćemo im aplaudirati i vjerovati im do smaka svijeta, znamo koliko su dragocjeni.
Ako ste pomislili na Majkla Džordana, u pravu ste. Ako ste pomislili na Novaka Đokovića, u pravu ste. Ako ste pomislili na Dragana Stojkovića, opet ste u pravu.
Piksi već skoro godinu dana priča kako će Srbija u Katar - bez ikakvog zareza nakon toga. O tome je na sva zvona pričao i u kancelarijama UEFA u Nionu. Toliko je bio siguran. U njegovom rječniku ne postoji omiljeno trenersko "ali", kojim se mnogi štite u slučaju neuspjeha, ili u strahu od tobože podsmijavanja kada se rađaju generali poslije bitke.
Ne, Piksi je došao na klupu reprezentacije Srbije i obećao da će Srbiju odvesti na Mundijal i to kada je bila na dnu i nikome Katar nije ni prolazio kroz glavu. Polako je počeo da ubjeđuje i ubjeđuje da je to moguće, nijednog trenutka nije dozvolio da posumnjamo koliko je ozbiljan, a kada je igračima ulio neograničenu vjeru u sebe - poput najboljeg motivatora današnjice - oni su bili spremni da za njega uđu i u kavez sa lavovima ako treba.
Na kraju - srpski igrači su bili lavovi usred Lisabona. Igrali su najbolji fudbal koji pamti Srbija, nadigravali se sa prvakom Evrope iz 2016. koji u svojim redovima ima sve same zvijezde, a koje su bili nemoćne zbog naše energije i fudbala koji smo ranije nazvali i opisivali kao "Piksizam".
Zato je Stojković po završetku meča mogao da slavodobitno podigne ruke uvis, nije morao ništa da izgovori, sve je bilo jasno kao dan.
Baš kao kada je Majkl Džordan pogledao u Dikembea Mutomba i obećao mu da će pogoditi slobodno bacanje zatvorenih očiju i potom mu samo namignuo dok je trčkarao nazad nakon ubačenog koša. Ili, kada je Novak Đoković spasao brejk loptu protiv Rodžera Federera u finalu Vimbldona i napravio preokret, a onda šmekerski prišao mreži, stavio malo trave u usta i pogledao ka publici koja je sumnjala u njega…
Kada toliko vjeruješ u sebe, nemaš razloga da se plašiš bilo koga na svijetu.
To je energija kakva je sve ove godine bila potrebna fudbalskoj reprezentaciji Srbije, a koja je uvijek ličila na čovjeka koji sjedi na selektorskoj klupi. Nekada je to bilo dobro, a nekada baš užasno...
Srbija ne može da igra loš fudbal ako je vodi najbolji fudbaler u istoriji zemlje. To je čovjek čija riječ se pažljivo sluša i koji ne daje prazne obećanja zbog sopstvene reklame, nego ih isključivo daje sa vizijom - projektuje ono što će se desiti u budućnosti i ne plaši se toga.
Piksizam i renesansa - nije mit, ovo je prava Srbija: Aura kao Džordan i Đoković, da kaže "osvajamo" - vjerovali bi!
Zato i nakon utakmice sa Portugalom nije bilo njegovog pretjeranog slavlja, ovo je samo jedna epizoda u renesansi reprezentacije Srbije, zato što pravi pobjednici uvijek sanjaju još.
"Ovo je samo prvi korak. Najljepše slijedi u Kataru…", najavio je Piksi i tako nam ponovo u misli ubacio nemirnu pomisao koja će u narednih godinu dana samo rasti i rasti, i nikako je neće ograničavati zagradama i zarezima, nije od tog soja ljudi koji mogu da nađu negativnost u svemu.
Ako kažete da osvajamo Mundijal - i to vam vjerujemo, selektore!