Sudbina je htjela da Srbija čeka 24 godine na meč na Evropskom prvenstvu, još od one najveće traume djetinjstva moje generacije. I to u Gelzenkirhenu, gdje je otvorena još jedna bolna rana… Nek se zaliječi! Od reportera MONDA Milutina Vujičića sa EURO2024.
Osmočasovno "klackanje" autobusom od Augzburga do Gelzenkirhena i nova patnja sa ulaskom na stadion zbog izuzetno loše organizacije sasvim su dovoljan razlog da mi u stomaku "kuva" pri prvom kročenju na fino skockanu "Veltins arenu". Ali, da se mi ne lažemo, nema to veze ni sa šoferom, ni sa gužvom na putu, ni sa nasmijanim volonterkama koje ne znaju odgovor ni na jedno pitanje, ali su tu da vam daju pogrešnu informaciju. Jedini razlog je retraumatizacija.
Na današnji dan prije 18 godina, Argentina nas je razbila na paramparčad. SCG je došla u Gelzenkirhen da se do besvijesti brani, baš kao što je to radila u kvalifikacijama, ali nam to ovoga puta nije donijelo uspjeha - doživjeli smo jedan od najtežih poraza u istoriji (6:0). Simbolika je dovoljno jeziva da otvori neke stare rane, ali bar da je to naša jedina trauma koja prolazi kroz glavu uoči meča sa Englezima (nedjelja, 21.00). Generaciji kojoj ja pripadam još teže je pala posljednja utakmica na Evropskom prvenstvu prije suše koja je trajala 24 godine.
Sudbina je htjela da to bude i moje prvo fudbalsko sjećanje koje mi i dan-danas ne da mira. Prošlo je 8.757 dana od kada je baka odlučila da me probudi tog junskog popodneva, vidjevši da "plavi" igraju protiv Holandije u Roterdamu. Fudbal je tog ljeta postao potpuna opsesija, igrali smo bosi od jutra do mraka, ali niko u tom trenutku nije mogao da pretpostavi da će istovremeno napraviti ožiljak na srcu kakav bi rijetko šta moglo.
8.757 dana od najveće traume mog djetinjstva: Srbijo, vrijeme je da zaliječimo rane, nek pate sad Englezi!
Krmeljiv i uplakan poslije 6:1 za Holandiju, dobio sam roditeljsku prijetnju da nikada više u životu neću pogledati utakmicu ako se ne smirim. I jesam, na silu, ali nikada nisam i nikada neću oprostiti suze Patriku Klajvertu, Edgaru Davidsu, Marku Overmarsu i ostalim igračima reprezentacije Holandije koji su na neki način oblikovali moj život. Danas, 24 godine kasnije, jedino što meni - i sigurno mnogima moje generacija - preostaje je da se nadam da je došlo vrijeme da se nekim lijepim sjećanjem "poništi" traumatično.
Neskromno je tražiti od reprezentacije Srbije da pobijedi Englesku, ipak se radi o jednoj od najboljih ekipa na svijetu, pa je za početak dovoljno da se ne "otvara" nova trauma. Postojali su već duže vrijeme određeni problemi u našoj igri koji su govorili da "nemamo čemu da se nadamo" protiv Engleske i da nas čekaju strepnja i zebnja, ali isto tako postoje i pozitivne stvari od kojih treba graditi optimizam.
Za početak, u "hororima" protiv Holandije i Argentine ulazili smo uz našu pomalo arogantnu najavu da ćemo sigurno pobijediti, što nam se obilo o glavu. Ovoga puta, Srbija je u sasvim drugačijoj situaciji; potpuno je opuštena, bez ikakvog većeg pritiska (hvala, Englezi), a čini se da je iskusnija za "bubice" koje su naučene u Kataru. Nema ni povreda, igrači ističu da je atmosfera nikad bolja, selektor kaže da nema dilema oko startnih 11, pa su tako na papiru "štriklirani" svi argumenti da napravimo nešto za sjećanje. Molimo vas, ne traumatično.
8.757 dana od najveće traume mog djetinjstva: Srbijo, vrijeme je da zaliječimo rane, nek pate sad Englezi!
Ako ništa, Gelzenkirhen je ostao u lošem sjećanju i Englezima koji su na "Veltins areni" 1. jula 2006. ispali na Mundijalu u četvrtfinalu. Ostali su sa desetoricom jer je isključen Vejn Runi, a onda je Portugal pobijedio poslije boljeg izvođenja jedanaesteraca. Dakle, ako će se istorija ponavljati u Gelzenkirhenu, neka to bude "tuđa", dosta smo mi patili…
(MONDO - Milutin Vujičić)
BONUS VIDEO: