Dževad Prekazi u svojoj životnoj ispovijesti govorio velike stvari o životu, vaspitanju, fudbalu i stvarima koje nikad ne bi trebalo ispustiti iz vida.
Ekipa novinara iz Turske posjetila je krajem prošle decenije Beograd samo sa jednom namjerom – da upozna Dževada Prekazija i da čuje njegovu životnu priču. Došli su iz grada u kojem Prekazi ima mitski status među navijačima Galatasaraja, kao višestruki osvajač tamošnjeg prvenstva i član ekipe koja je igrala polufinale KEŠ-a 1989. Sletjeli su u grad u kojem je Prekazi postao jedna od ikona FK Partizan i nisu dobili intervju, već lekciju o životu koju neće zaboraviti niko do koga je došla.
Sa Prekazijem su se sreli na Dorćolu i pokazali odmah tri časopisa koja su mu donijeli. Jedan nije htio da uzme, jer je na naslovnoj strani bila fotografija Žozea Murinja. „Ovaj ubica, to neću uzeti. Ubio je fudbal. Samo taktika, taktika, taktika...”, potpuno iskreno je od starta govorio Prekazi.
"Hej Sloveni? Ja sam Titov vojnik"
Primijetili su da mu telefon zvoni himnom Jugoslavije, „Hej Sloveni”.
„Ja sam Titov vojnik. Prije svega, svaki čovjek želi da bude slobodan. U njegovo vrijeme smo bili slobodni. Sa našim pasošem smo mogli da idemo svuda, na ulicama smo živjeli slobodno. Možda nismo imali mnogo para za trošenje, ali svi su bili srećni, smijali smo se. Svi su jedni drugima pomagali. Danas, da neko ovdje padne, niko se ne bi ni okrenuo da ga pogleda...”
Iskoristio je Prekazi i slikovit primjer iz osamdesetih.
„Kada je Galatasaraj 1989. igrao protiv Crvene zvezde, naši rukovodioci su u Beograd došli sa suprugama. Moja žena ih je vodila u obilazak grada. Čelnici kluba su htjeli da kupe kopačke, pa su nju pitali za savjet. Moja supruga nije mogla da im objasni, rekla im je: 'Dževadu pred svaku sezonu daju besplatne kopačke. Svaki klub to radi'. Toga danas više nema.”
Da li je jugoslovenska liga bila glavni razlog uspjeha sportskog sistema SFRJ na svim poljima?
„Tačno, bila je liga veoma iscrpljujuća, ali po meni je glavni razlog bila politika. Na primjer, kada bi selektor sastavljao tim od 20 igrača, morao je da gleda: koliko sam Srba zvao, koliko Makedonaca... Ako to ne uradiš, tras – jednim telefonskim pozivom te natjeraju da ubaciš nekog igrača.”
Upitan za „vječiti derbi” Partizan – Zvezda, Prekazi je uporedio nekadašnje i sadašnje vrijeme, uz podsjećanje na to da mu je Srboljub Stamenković bio jedan od najboljih prijatelja.
„Na mom prvom derbiju bilo je 105 hiljada navijača. Gledaj, i sad mi se ježe dlake na rukama. Igram utakmicu po prvi put, čovječe! Kad kročiš na teren, ispred tebe je Jug, a on je uvijek Partizanov. Čim sam izašao iz tunela, svuda crno-bijelo. Bilo je to fantastično vrijeme. Danas to nema nikakve veze sa fudbalom. Ta radost, tuga, sve je bilo vrhunski. A što je najvažnije, bilo je džentlmenstva. A ovo danas je rat! Mi smo se tokom 90 minuta maltene ubijali na terenu, ali kad se meč završi, zagrlimo se i idemo zajedno na večeru. Nije tu bilo ničeg lažnog! Jedina razlika nam je bila boja. Moj najbolji prijatelj je bio fudbaler Crvene zvezde. Ne volim tu boju, ali zašto bih mrzio njega? Dok smo mi igrali, znali smo istoriju klubova i zato smo imali ogromno poštovanje jedni prema drugima.”
"Cijeli svijet je postao Amerika, moj to nije"
Primjećivao je Prekazi nestanak tih vrijednosti i kada se osvrtao oko sebe na ulici, u kafiću...
„U Beogradu mi dođe klinac od 15 godina i kaže: 'Ćao!'. Da sam ja sa 15 godina rekao 'Ćao' nekome starijem od sebe, popio bih šamarčinu, siguran sam u to. Pazi, da ti ispričam nešto... Sa 12-13 godina sam slomio ruku, i odemo brat i ja u bolnicu. Doktor je bio bratovljev prijatelj. Pogledao me, postavio dijagnozu i stavio mi gips od ramena skroz do zgloba. Čim sam pitao doktora: 'Kakve sad to veze ima?' (Zašto toliki gips?), odmah mi je brat lupio šamar.”
„Igrao sam za mladu reprezentaciju, bio sam jedna od zvijezda svoje generacije, ali sam na gostovanjima nosio torbe kapitenu i dvojici trenera. Da sam samo pomislio da kažem: 'Neću da nosim', bogami bih dobio batine... Ovo ovdje (pokazuje na mobilni telefon) ti je sam đavo, čisti đavo! Niko ni sa kim ne priča. Sjedite za stolom i ćaskate, telefon zazvoni – zrrr, čovjek ustaje i odlazi. Svi bulje u telefone. Komunikacija nam je izumrla. Sutra ljudi više neće ni prepoznavati jedni druge. Žele da svi postanu tipični Amerikanci. Cio svijet je postao Amerika. A to nije moj svijet.”
"Brate moj, na stadionu Partizana biblioteka"
Boljelo je Prekazija siromaštvo koje se ne mjeri novcem, a koje je primjećivao na sve strane.
„Poslije rata sve se raspalo u paramparčad. Ljudi su otišli odavde, a za one koji su ostali, sve se svelo na novac. Moraš biti bogat ovdje i ovdje (pokazuje na srce i mozak). Kulturni nivo je strašno opao, svi žive u nekakvim snovima; žele da na brzinu zarade lovu, da se obogate. Brate moj, na stadionu Partizana je bila biblioteka, biblioteka! Kad se stadion gradio 1945. godine, ljudi su u jedan dio uglavili i biblioteku. Sportisti Partizana su morali da posvećuju pažnju obrazovanju. Nisam ja morao da znam gdje je biblioteka u gradu, imali smo je u klubu. A onda su jednom radili neko renoviranje i biblioteka je nestala”.
I u Turskoj je Prekazi ostao upamćen po tome što je mnogo i strastveno čitao.
„Kapiten Džunejt je bio jedan od najvećih gospodina među igračima. Jedino je on završio gimnaziju i to ti je to! O čemu da pričaš sa ostalima? Nisu oni ništa znali... Nema obrazovanja. Ja nigdje nisam išao bez knjige, i danas je tako. Moji razgovori sa novinarom Temelom Ozalakom umjeli su da traju do zore”.
"Srce mi na lijevoj strani, i ja sam"
Na profilnoj slici Dževada Prekazija na WhatsAppu je lik Ernesta Če Gevare, heroja kubanske revolucije i legendarnog argentinskog simbola pobune. I Prekazi je uvijek isticao da je ljevičar.
„Ja sam se takav rodio, brate. Srce mi je na lijevoj strani, pa sam i ja lijevo. Sjećam se, moja pokojna majka mi je objašnjavala neke stvari u vezi sa vjerom i sličnim, a ja sam joj govorio: 'Ma, gdje je taj Bog?'. Nije mi bilo jasno kako se sirotinja toliko prepuštala religiji. 'Ti si đavo', govorila mi je majka. Naravno, kasnije sam počeo da čitam. Čitaš o velikim ljudima, i onda sam vidiš... Svuda u svijetu se ratuje. Zbog čega? Zbog para. To niko ne govori.”
„Sve se to, kao, radi u ime vjere, to rade vjerski fanatici... U kog Boga oni vjeruju? Ti voliš vjeru, okej, šta mene briga? Ali ako ja ne vjerujem, šta se to tebe tiče? I moj brat, koji je pet godina stariji od mene, u jednom periodu se zanio time. Čitao je pa mi prepričavao. Ja sam mu govorio: 'Ma, u redu! Ti vjeruj, al' mene ostavi na miru'...”
"Znaš li ko je Koča Popović?"
„Tito je imao desnu ruku, Koču Popovića. Sve one željezničke stanice, ulice, sve je to bilo vlasništvo njegovog oca i djeda. U mladosti je bio ogroman kapitalista. Otac ga je poslao u Švajcarsku na fakultet. Kad se vratio, govorio je šest jezika. Poslije toga je otišao na Sorbonu. U to vrijeme na lijevoj obali Sene su bili najveći ljevičari, a na desnoj najveći desničari. Žan-Pol Sartr i ekipa, svi su bili na lijevoj... Popović je izabrao tu stranu. Zato što je želio da upozna te ljude, da sjedne i priča s njima. A kada se vratio, bio je komunista, i to toliki da je sve napustio i otišao da se bori u Španskom građanskom ratu... A bio je strašno bogat, brate moj! Znači, nije sve u parama”.
Nadahnut, načitan, svima je bilo uživanje da slušaju Prekazija. Na Če Gevaru je bio posebno slab.
„Če Gevara... Poticao je iz aristokratske porodice, to svi znaju. Krenuo motociklom u Južnu Ameriku da, kao, ode na odmor. Ali kada je tamo vidio koliko su ljudi siromašni, promijenio mu se cio svijet. Napustio je komfor, posvetio se drugom putu i na tom putu i poginuo... Biti čovjek, brate, čovjek... Moj otac je isto to govorio: 'Vidi, sine, na svijetu postoje samo dvije vjere; u jednoj su dobri ljudi, u drugoj su loši ljudi'. Kraj priče”, govorio je Dževad Prekazi.
Prošlo je više od 40 godina od smrti Prekazijevog oca, ali mu je bilo jako teško da govori o njemu.
„Kada bismo ocjenjivali od 1 do 10, on je bio čovjek za ocjenu 15. Veliki čovjek! Bilo je dovoljno samo da te pogleda, ruku nikada nije podigao. Ali je imao ogroman autoritet. Mnogo sam naučio od njega. Kako da ti objasnim; majka i otac su bili potpuno različiti. Otac nije uopšte pričao, i jedna njegova riječ je bila dovoljna. Uvijek nas je tjerao da razmišljamo. Preminuo je, i sa njim je otišla moja polovina. Tako ja živim, kao da sam prepolovljen. Devetog februara je bilo tačno 38 godina. Uvijek mi nedostaje. (Oči mu suze). Uopšte ne volim da pričam o ocu, jer uvijek zaplačem. O majci možemo da pričamo; umrla je 2002. Ali otac je bio apsolutna veličina”.
Fudbalski klub Partizan obavijestio je u ponedjeljak javnost da će komemoracija povodom smrti legendarnog Dževada Prekazija biti održana u srijedu, 11. novembra, sa početkom u 11 časova, u foajeu centralne lože Stadiona Partizana.
(MONDO)