Golman iz Kozarske Dubice spasio osam života!

Zoran Mijić Mrmi (39), golman Fudbalskog kluba Borac iz Kozarske Dubice spasio je osam ljudskih života za šta je dobio na desetine nagrada i priznanja, ali situacije u kojima je spašavao živote ne može da zaboravi. Ponosan je jer je za svoja humana djela dobio zahvalnice od Srpske pravoslavne i Katoličke crkve, kao i Islamske zajednice.

"To je počelo 1996. godine u Banjaluci, na utakmici BSK-a iz Banjaluke i Borca iz Kozarske Dubice. Došlo je do sudara dvaju igrača, kada je jedan ostao na zemlji". ispričao je Mijić ekipi agencije „Anadolija“, koja ga je posjetila u porodičnoj kući u Kozarskoj Dubici.

Ispričao je da su se svi razbježali, a da je pomogao ljekaru koji sam nije mogao spasiti povrijeđenog igrača.

"To su bile stvarno katastrofalne scene", kaže Mijić.

Ostalih sedam slučajeva dogodilo se u protekle dvije godine. Mijić nikada neće zaboraviti ni utakmicu sa Rudarom iz Prijedora... 

"Spasio sam Nemanju Marića. Isto sudar, katastrofalan, gdje je momak ostao ležati sav krvav. Doktor Rudara je pokušao sve što je mogao, međutim nije se susretao sa slučajem davljenja. On digao ruke svi su ostali u nevjerici, počeli plakati. Onda sam ušao i rekao pokušaću nešto što otprilike znam napraviti. Izvadio sam mu jezik uz grkljana, iz drugog pokušaja. On me izujedao po rukama i dan danas imam tragove njegovih zuba po rukama, ali sam uspio osloboditi dišne puteve".

Marić je zbrinut u bolnici u Prijedoru, a i danas s porodicom slavi 8. mart, Mijićev rođendan i dan kada mu je spašen život.

"Jako mi je teško kad ga vidim, poslije onih scena, ali živ je zdrav je, to je najvažnije", kazao je Mijić.

Još jedan slučaj desio se na stadionu, na utakmici Mijićevog i kluba iz Modriče, gdje je jedan igrač zadobio udarac u glavu i nastavio igrati, ali se počeo ljuljati.

"Kada sam vidio da mu ide krv iz uha, zaustavio sam utakmicu", ispričao je Mijić i objasnio da je povrijeđenog igrača odvezao u Prijedor u bolnicu.

Osim toga, spasio je djevojčicu povrijeđenu u saobraćajnoj nesreći u blizini njegove kuće. I tada je ostao dovoljno pribran da joj oslobodi disajne puteve i zbrine do dolaska hitne pomoći.

Spasio je i djevojčicu, Medinu Škorić, koja je, kada je imala pet godina, odlutala na Badnje veče. Bila je slabo obučena i nije znala reći kako joj se zovu roditelji. Ponavljala je Bužim pa joj je Mijić uspio pronaći roditelje.

"Kada sam otišao kući i doveo dijete u pratnji policije, to je toliko veselje zavladalo da je to nešto neopisivo", ispričao je Mijić i dodao da ko zna šta bi se desilo da se duže zadržala na januarskoj hladnoći.

Iz Dubice je sa suigračima putovao u Kostajnicu i primijetio je pored puta kacigu, a, iako je prošao, nakon nekoliko metara shvatio je da mora stati.

"Saigrači su rekli zašto bi stajali pa sam im objasnio da sam ugledao kacigu i da mora da se nešto desilo. Počeli su govoriti: 'Nisi valjda toliki baksuz'. Međutim, stali smo i počeli da tražimo pored puta. Na 20 metara u nekom šiblju našli smo motor, momak sav polomljen, pozvali smo policiju, hitnu, uspjeli smo ga iznijeti na cestu. Momak je bio 35 dana u komi, ali je preživio, hvala Bogu, i dan-danas je ovdje s nama", rekao je Mijić.

Prilikom putovanja u Mostar, Zoran Mijić je u mjestu Šujice kod Tomislavgrada spasio djevojku teško povrijeđenu u saobraćajnoj nesreći.

"Nigdje nikog. Pretiče nas auto, u žurbi su bile dvije djevojke. Kako je brdo, iz sporednog puta izlazi auto, gledamo kako djevojke kroz šajbu idu. Stajemo, nigdje nikog", prisjetio se Mijić.

Jedna od djevojaka bila je teško povrijeđena, a Mijić joj je pružio prvu pomoć. Kasnije je čuo da je bila u bolnici i da se oporavila.

Posljednji slučaj desio se uoči Nove godine. Mijić je otišao do prodavnice i, izlazeći, čuo je strahovitu škripu.

"Udarac u auto; gledam to svojim očima. Čovjek išao brzo, žurio se. Žena mu je bila u bolnici. Odbija se od kuću, pa u banderu, ruši banderu i kako su mu se aktivirali vazdušni jastuci, došlo je do toga da su počeli gorjeti. Čovjek je u šoku bio unutra, pošto je bio i vezan i sve ga je to pritisnulo. Nisam ga mogao sam izvući, ali sam molio drugog učesnika u nesreći. U autu je bio takav dim i vatra je planula, ali uspjeli smo ga izvući. Živa glava", ispričao je Mijić.

Na pitanje kako se nosi sa svim što je proživio, Zoran Mijić kaže da mu je jako teško, iako je srećan što je spasio toliko ljudi. Već dvije godine redovno odlazi kod psihologa.

"Mi svi kažemo da se nadamo da će to jednog dana proći. Međutim, tu posljedice ostaju. Povisio mi se pritisak, noću mi se javljaju ružne scene, pogotovo s fudbalskih terena, s djecom... Gledati nečijoj smrti u oči, kasnije kad spasiš, znaš šta si napravio. Ponosan jesam, jako, na svoja djela. To svi kažu, ali posljedice ostaju. Nažalost", kazao je on.

Objasnio je da mu je mnogo značilo što mu je doktor pokazao na prvom slučaju 1996. godine kako osloboditi disajne puteve, ali da je bez obzira na to potrebna i hrabrosti.

"Neke stvari koje sam uradio ne znam ni sam kako sam to izveo. Sad se ne mogu ni sjetiti, ali u tim trenucima... Imaju i fotografije kako sam spašavao Marića, kad sam vidio slike, nisam mogao ni sam vjerovati", kaže Zoran Mijić.

Ni sam ne može vjerovati da se toliko puta našao u situacijama u kojima nečiji život visi o koncu.

Na pitanje šta mu najčešće govore sugrađani, odgovorio je: "'Nemojte stajati blizu njega više od deset minuta, nevjerovatno šta se s njim dešava!' Za Dubicu i ovaj dio da ne govorim. Gdje god se pojavim kažu: 'To je onaj.' Ljudima je drago, svi smo ponosni."

Mnogo mu znači podrška građana preko društvenih mreža, putem pisama, ali i zahvalnice, nagrade i priznanja koje je primio.