Jorović za MONDO: Ne mogu više da igram džabe

Karijera Branka Jorovića (29 godina, 204 cm) dobar je primjer kako profesionalni sport zna da nagradi rad i požrtvovanje, ali i da "pokopa" kada se to najmanje očekuje.

Prototip moderne "trojke" tog vremena, igrač tempa i sjajan šuter za tri poena, Jorović je po dolasku iz Čačka 2003. godine blistao u dresu FMP Železnika.

Osvajao je trofeje, postao "A" reprezentativac, došao na korak od potpisivanja ugovora sa španskom Đironom (tada vrlo ambicioznim klubom)...

I onda je jedna povreda srušila skoro sve!

Zato smo razgovor sa njim, povodom potpisivanja ugovora sa bundesligašem iz Braunšvajga, ipak morali da počnemo vraćanjem filma na ljeto 2006, uoči Svjetskog prvenstva u Japanu.

"Poziv selektora Šakote zaslužio sam igrama u Železniku, ali i zato što je bilo otkaza vodećih igrača, pa se u toj reprezentaciji našlo dosta debitanata", priseća se Jorović.

"To Svjetsko prvenstvo sam shvatio kao vrh karijere. Nisam se štedio na treninzima - što je uvijek bilo moje razmišljanje - i na kraju mi se to obilo o glavu. Na pripremama sam doživio povredu leđa, doktori su pokušavali da me osposobe i nekako sam, pod injekcijama, nastupio na dve utakmice. Međutim, to nije bilo to".

Dijagnoza je bila diskus hernija...

"Sve sam imao dogovoreno sa Đironom, samo nisam prošao ljekarske preglede. Pogodilo se da su već imali dvojicu igrača sa povredama koje traže pet-šest mjeseci pauze i najlakše im je bilo da odustanu od mene. Trener je tada bio Svetislav Pešić. Stvarno je učinio sve da ostanem, ali bez potpisanog ugovora ništa nije vrijedilo".

Uslijedio je povratak u Železnik, pauza, pa u januaru 2007. transfer u Crvenu zvezdu, onda i operacija... Čekao je priliku da debituje u crveno-bijelom dresu, ali je nije dočekao.

Na proljeće 2008. konačno se vratio na parket. Zaigrao je za vršačke Lajonse (današnji Radnički iz Kragujevca), tamo ostao do ljeta 2009, da bi posljednje dve sezone proveo u čačanskom Borcu, odnosno u grčkoj Kavali.

"Poslije operacije mi je trebalo vremena da se vratim. Dugo sam osjećao da nisam svoj na terenu. Međutim, u Borcu i prošle sezone u Kavali sam opet bio u stanju da igram košarku kakvu sam igrao nekada".

"Čovek može da se povrijedi, na treningu ili na utakmici, svejedno. Međutim, boli me što i četiri godine poslije operacije vlada nepovjerenje u moje sposobnosti, pa mi prilaze razni treneri i drugi ljudi, pitaju 'ej, pa kako su ti leđa'".
Umjesto da igra za jake i stabilne klubove, za mnogo veće ugovore, Jorović je godinama bio u nezavidnoj situaciji. Maltene je postao igrač za rubriku "Gdje su, šta rade".

"U Kavali nije bilo loše. Kasnili su sa isplatama, ali su na kraju ispoštovali dogovor. Međutim, kad podvučem crtu ispod posljednjih nekoliko godina, mislim da mi se više novca duguje, nego što mi je isplaćeno. Zato sam i odlučio da sljedeće sezone igram u Njemačkoj".

Nijemci kao Nijemci, ne "boluju" od improvizacije, imaju uređenu ligu i stabilne prihode, ne troše više nego što imaju. Normalno je onda da su im igrači namireni.

"Uskoro punim 30 godina, imam dve ćerkice. Ni zbog sebe, ni zbog porodice više ne mogu da dozvolim da igram džabe ili da nekoga vučem za rukav, da mi da ono što sam već zaradio".

Što se tiče sportskog dijela priče?

"Braunšvajg je ekipa iz gornjeg dijela tabele, prošle sezone su izgubili od Bamberga u finalu Kupa. Ambicije su da se opet borimo za što viši plasman".

Godine provedene u Železniku pamti kao najuspješnije u karijeri. Dve titule osvojene u NLB ligi, jedan domaći Kup, serija zapaženih nastupa u Evropi, uključujući polufinale ULEB kupa 2004, kada je Hapoel Jerusalim bio bolji za dva poena...

Koliko su "panteri" tada bili jaki, sama za sebe govore imena Aškrabića, Bojana Popovića, Frimena, Krstovića, Kimanija, Mandića, Majstorovića, Plisnića, trenera Vlada Đurovića.

Jorovića i Krstovića, koji su "u paketu" dovedeni iz Borca, Đurović je zbog brzine i agresivnosti u igri volio da zove "hrtovima"!

"Osvajali smo trofeje, radili, napredovali. Posebno pamtim prvo finale Jadranske lige u Zagrebu, kad sam Ciboni dao važnu trojku pola minuta prije kraja, takođe pobjede nad Partizanom u Sarajevu i u Vršcu na finalnom turniru Kupa. Igrao sam sa dobrim momcima, u dobrim ekipama, naravno da su i sjećanja na to vrijeme vrlo lijepa".

Branko, puno sreće u Njemačkoj! Red je da ti se osmjehne...

(Ivan Bogunović - MONDO, foto: MN Press)