Poslije loše utakmice sa Litvanijom, došla je još gora protiv Španije. Međutim, šansa je i dalje tu.
Nije da smo očekivali pobede, mada smo im se nadali. Nije ni da je sramota izgubiti od tako kvalitetnih protivnika, ali mnogo brine to što su na površinu isplivale neke loše stvari, koje je teško kontrolisati kada počnu da se šire ekipom.
Negativan govor tijela, gestikulacije, nervoza, priča sa sudijama, trčkaranje nazad poslije izgubljene lopte u napadu...
Popularno je ovih dana kritikovati lošu odbranu tima Srbije od "pik end rola" i igre "dva na dva", kao da je to jedino što ne valja i kao da je ta vrsta odbrane bila na izuzetno visokom nivou - jeste bila bolja, uostalom, imali smo tada Novicu Veličkovića - kada smo prethodnih godina igrali polufinala i finala velikih takmičenja.
Mnogo je veći problem što je poraz od Francuske na onakav način "načeo" psihologiju tima, na šta se nadovezalo 100 poena primljenih od Litvanaca, pa po principu padanja domina i 29 poena zaostatka u jednom trenutku susreta sa Španijom.
U petak su "orlovi" položili oružje praktično već u prvoj četvrtini. Da je neko pomenuo takvu mogućnost prije samo četiri ili pet dana, bio bi proglašen ludakom ili izdajnikom. Tolika je bila vjera u ovaj tim!
Međutim, kada se sumiraju mentalni propusti, nekada i sitnice - ponešto je o tome rekao i Dušan Ivković nakon debakla protiv "crvene furije" - one postaju kao grudva snega koja se kotrlja niz padinu i postaje sve veća.
Sada je krajnje vrijeme da se ona zaustavi, jer još nije kasno.
Igrači ne smeju da dozvole da se ovakvim partijama ruši sve što su mukotrpno gradili od ljeta 2008. Ne smiju da dozvole da se svetska košarkaška legenda oprosti od pozicije selektora sa četiri uzastopna poraza.
Neka kažu jedni drugima, ako imaju šta da kažu. Neka u nedjelju pobede Tursku, neka se plasiraju u četvrtfinale. Neka izbore makar mesto u dodatnim kvalifikacijama za Olimpijske igre!
Dogodine se mnogi neće ni sjećati kako su to uradili.
(izvještač MONDA iz Litvanije Ivan Bogunović)