"Verujem - ne verujem; dadaizam i renesansa"
Jedne večeri, u vučiji sat, u crnoj rupi televizijskih programa (kada telešop i Regina dobiju smisao), poče repriza nekog dokumentarca. Nisam siguran, ali mislim da se radilo o EKV-u. Redali su se ljudi iz javnog života i njihove titule: Srđan Dragojević – reditelj; Dušan Kojić – muzičar; Momčilo Bajagić – Bajaga! Ime je sudbina.
Istorija je poznata. Prvenstveno zamišljeno kao projekat „sa strane“ za vrijeme sviranja u Ribljoj Čorbi, mjesto gdje bi stihovi poput malih slonova i bolnih đonova dočekali mrak studija i snimanje. Prvi album, „Pozitivna geografija“, bio je instant hit, pun vanvremenskih hitova, ali i pjesama koje su lagano skliznule u zaborav. Znam čoveka je anti-droga himna o čoveku koji je nonstop mislio na belo, ne zato sto mu se htelo. Album označava i početak saradnje sa Kornelijem Kovačom pod čijom će dirigentskom palicom nastati i idući, možda i najbolji album, Sa druge strane jastuka.
Jastuk je imao tiraž od 350.000 kopija, kulminiravši koncertom u Moskvi pred 100.000 duša. Bend je bio na vrhu svijeta, uprkos Dejanu Cukiću. Sa vrha jedini put je dole. Jahači magle su zadnji album prvog dijela Bajagine priče. Cukić, prepadnut Momčilovom brzinom i voltažam, odlazi u spore ritmove, dok Bajaga odličnim vidom fura sa zemlje na sedmi sprat jer ima spid. Prodavnica tajni je donekle zaokret u muzičkom smislu, ali i dalje značajan album. Album ujedno označava početak Momčilove liričke nedoumice („Gore – dole“, „Verujem - ne verujem“, „Život je nekad siv nekad žut“). Trend koji će kulminirati majkom svih nedoumica u pjesmi „Idem (Kao da ne idem, a idem)“.
Malo zbunjen, ali nikada poražen, Bajaga nas je 1993. obradovao Muzikom na struju, u vrijeme kada je muzika bila pristupačnija nego struja. Kašiku voli onaj ko razume kažu zli jezici. Apelovao je Momčilo na mir sa „Golubicom“, na boga u sada drugačijem dobu gde se pevaju neke druge pesme. Nikoga rat nije mogao ostaviti ravnodušnim, ni ratnike, ni različite bogove, pa ni Bajagu. Razbježali su se Momčilovi drugovi, hitro kako se i bježi, ne stigavši u atlasu dalje od A. Ništa više nije bilo isto. Narednim albumima je uspio da zbuni i nas.
Drug mi svojevremeno reče istinu u koju sam dugo vjerovao. Nije Bajaga počeo praviti drugačije pjesme, nego smo mi stasali i shvatili šta su šarene pilule za lilule i kako nas to vidi svemirska policija. Teško da su podložno debati značanja stihova čovjeka koji je na oficijelnom albumu uvrstio stih „droga me melje/meljem ja nju“, ali licemjerno je takve stvari zamjerati. Istorija muzike nam je pokazala da narkotici mogu biti ključ nerijetko i cijelih opusa u koje se kunemo. Ako ne vjerujete meni, pitajte Bitlse kako je živjeti u žutoj podmornici. Dupli su nam aršini. I dalje mi nije jasno kako svi pronađu duboku emociju kada onaj osjećajni Crnogorac kaže kada odu svi, mi ostaćemo sami, a podrugljivo se smiju kada Momčilo kaže često zovem taksi, kad mi treba taksi. Ako je Josipa Lisac Lejdi Gaga za odrasle, Bajaga je najveći dadaista na ovim prostorima još od Dragana Aleksića.
Ako je Ahil ranjiv zato što mu je peta ostala nepokvašena vodama Stiksa, Momčilo je upao u istu prateći je kao sena, da ne bude usamljena. Jahač magle, vijesnik istine, jedan, jedini, najveći, Bajaga. U vanvremenskim riječima Bjorna i Benija - hvala ti na muzici.
Nemanja Savanović za Mondo
(Stavovi autora kolumni na portalu mondo.ba nisu nužno stavovi portala mondo.ba)