Turnir bez ljepote, Brazil opet prvi...
Brazil je u Čileu postao druga reprezentacija koja je odbranila titulu svjetskog prvaka, a treća sa dva naslova. "Karioke" nisu demonstrirale efikasan i lepršav fudbal kao četiri godine ranije u Švedskoj, ali je njihov kvalitet ipak bio očigledno veći od rivalskog. U mečevima "nokaut" faze niko nije uspio da ozbiljnije ugrozi novi uspon Garinče, Vave i drugova na sam vrh.
Pošto su dva prethodna Mundijala održana u Evropi, red za domaćinstvo došao je na Južnu Ameriku. Kandidati su bili Argentina i Čile i "gaučosi" su iz razumljivih razloga (tradicija, stadioni, interesovanje) važili za favorite. Međutim, situaciju je iz korijena promijenio zemljotres koji je maja 1960. godine pogodio Čile i odnio 5.000 života. Predsjednik tamošnjeg fudbalskog saveza Karlos Ditborn održao je nadahnut govor pred čelnicima FIFA i zadobio njihove simpatije rečenicom: "Mi nemamo ništa - zato moramo imati Svjetsko prvenstvo"!
Sedmi Mundijal donio je svjetskom fudbalu malo toga novog, a što se tiče pozitivnih stvari - baš ništa. Igra je napravila pomak u negativnom pravcu, efikasnost je doživjela drastičan pad (u prosjeku je postizano 0,82 golova manje nego na mečevima SP u Švedskoj), dok je finesa u velikoj mjeri ustupila mjesto striktnijim taktičkim zadacima i grubim startovima. To je naročito došlo do izražaja na meču drugog kola prve faze izmedju Čilea i Italije (2:0).
Utakmica odigrana 2. juna na novom stadionu "Nasional" u Santjagu ušla je u istoriju kao "Bitka za Santjago". Prevagnuo je negativni aspekt latinskog temperamenta, palo je mnogo prljavih udaraca, a isključena su samo dvojica italijanskih fudbalera, iako je kažnjenih moralo da bude mnogo više. Engleski sudija Aston izjavio je da je meč bilo nemoguće kontrolisati, a isključenog Italijana Ferinija sa terena je izvela policija, pošto je odbio da ga napusti sam.
U odnosu na ranije Mundijale, viđeno je daleko više ujednačenih mečeva, a jedina "vreća za punjenje" bila je selekcija debitanta, Kolumbije. Pobjednici grupa bili su SSSR, SR Njemačka, Brazil i Mađarska, čiju je jedinu kopču sa famoznom "lakom konjicom" iz 1954. godine predstavljao golman Đula Grošič, mada je i on u Čileu bio samo povremeni prvotimac.
Domaćin je u četvrtfinalu načinio iznenađenje savladavši Sovjete sa 2:1, Čehoslovačka je pobijedila Mađarsku sa 1:0, a Brazil Englesku sa 3:1, pogocima Garinče (dva) i Vave. "Karioke" su praktično na početku prvenstva ostale bez Pelea, koji se povrijedio u duelu prve faze sa Čehoslovačkom, ali to ih ni za milimetar nije skrenulo sa zacrtanog kursa. Spisak učesnika polufinala zaokružila je Jugoslavija, koja je konačno uspjela da razbije kompleks SR Njemačke i savlada je minimalnim rezultatom.
Odmorniji Čehoslovaci u finišu polufinalnog okršaja su slomili otpor "plavih" (3:1), dok su Brazilci pobedili Čile rezultatom 4:2, već uobičajenim učinkom Garinče i Vave, koji su postigli po dva pogotka. Garinča je sedam minuta prije kraja utakmice isključen, ali mu je poslije specijalnog zasjedanja disciplinske komisije FIFA ipak dozvoljeno da zaigra u finalu. Dok je izlazio sa terena, pogođen je u glavu flašicom sa tribina.
Za razliku od ranijih finala, kada su gledaoci jedni drugima "sjedili na glavama", stadion "Nasional" je sa svojih 77.000 mjesta bio dovoljno prostran da 17. juna primi sve zainteresovane, naročito što za domaćina nije bilo mjesta u meču odluke i što su protivnici Brazila bili ne naročito atraktivni Čehoslovaci.
Poslije 0:0 u meču prve faze, oni su vodećim golom Jozefa Masopusta u 15. minutu nagovijestili iznenađenje. Ipak, kao u četiri od prethodnih šest finala SP, na kraju se radovao tim koji je bio primoran da se "čupa" iz deficita. Već u 17. minutu izjednačio je Amarildo, novajlija u odnosu na tim iz 1958, da bi konačnih 3:1 postavili Zito u 69. i Vava u 78. minutu.
Kao 1934. godine, kada su protiv Italije u Rimu poveli sa 1:0, a onda izvukli deblji kraj izgubivši sa 1:2, Čehoslovaci su još jednom došli blizu uspjeha, ali ga ipak nisu ostvarili. Njihov inače pouzdani golman Jozef Šrojf bio je direktni krivac, pošto su dva od tri gola Brazila bili direktni pokloni proistekli iz Šrojfovih grešaka.
JUGOSLAVIJA: NAJVEĆI USPJEH U ISTORIJI
Na putu do najboljeg rezultata na svetskim prvenstvima, reprezentacija Jugoslavije u kvalifikacijama je prvo eliminisala Poljsku (2:1, 1:1), a onda i prvaka Azijske zone, selekciju Južne Koreje (5:1, 3:1).
"Plavi" su na Mundijal otputovali kao zvanični vicešampioni Evrope (u finalu Kupa nacija 1960. godine izgubili su od SSSR sa 1:2). Na scenu je stupila potpuno nova generacija, u kojoj su udarne igle pored fantastičnog driblera Dragoslava Šekularca bili Milan Galić i Dražen Jerković.
Poslije poraza od SSSR (0:2) na premijeri, "plavi" su potvrdili klasu pobjedama nad Urugvajom (3:1) i Kolumbijom (5:0). To je bilo dovoljno za plasman u narednu rundu sa drugog mjesta u Grupi 1 i treće uzastopno četvrtfinale SP protiv SR Njemačke. U redovima "pancera" došlo je do smjene generacija, tako da u timu nije bilo mnogih asova sa Mundijala u Švajcarskoj i Švedskoj, u prvom redu Helmuta Rana i Frica Valtera.
Na tribinama stadiona "Nasional" okupilo se 55.000 gledalaca, koji su bili svjedoci žestoke borbe i na kraju istorijske pobjede Jugoslovena. Oni su slavili sa 1:0 golom prethodno povrijeđenog Petra Radakovića. Našem centarhalfu u jednom duelu je pukla arkada, ali je on odbio da bude zamijenjen. Rana mu je zašivena, vratio se na teren i u svom prvom kontaku sa loptom zatresao mrežu Nijemaca, na centaršut Galića u 87. minutu!
Plasmanom u polufinale "plavi" su ponovili uspjeh sa prvog SP u Urugvaju 1930, ali ovog puta u daleko ozbiljnijoj konkurenciji. Da ne odu i korak dalje, pobrinuli su se Čehoslovaci koji su ih u borbi za finale savladali rezultatom 3:1. Iako su Jugosloveni tada bili tim većeg renomea, Čehoslovaci su iskoristili fizički i psihički umor "plavih" poslije pobjede nad Nijemcima i tek u samom finišu osigurali trijumf golovima Adolfa Šerera.
U borbi za treće mjesto, svojevrsnoj utješnoj predstavi, Čile je savladao našu reprezentaciju autogolom Vlatka Markovića, kasnije generalnog sekretara FSJ, bukvalno u posljednjem napadu na utakmici - 1:0. Gol je pripisan Eladiju Rohasu i Čileanci su tako ostvarili daleko najbolji plasman u istoriji, dok su "plavi" potom pauzirali punih 12 godina, prije nego što su se našli na Mundijalu u Nemačkoj 1974.
Selektorska komisija: Ljubomir Lovrić, Prvoslav Mihajlović i Hugo Ruševljanin.
Igrači: Milutin Šoškić 6 (nastupa) / 0 (golova), Srboljub Krivokuća -, Vladimir Durković 6/0, Vlatko Marković 6/0, Fahrudin Jusufi 5/0, Slavko Svinjarević 1/0, Žarko Nikolić -, Vladimir Popović 6/0, Dragoslav Šekularac 6/0, Petar Radaković 5/1, Zeljko Matuš 1/0, Vasilije Šijaković 1/0, Željko Perušić -, Dražen Jerković 6/4, Milan Galić 6/3, Josip Skoblar 5/1, Voijslav Melić 2/1, Vladimir Kovačević 2/0, Andrija Anković 1/0, Muhamed Mujić 1/0, Radoslav Bečejac -, Nikola Stipić -.
REZULTATI PLAVIH
Prva faza
Jugoslavija - SSSR 0:2 (Ivanov 52, Ponedeljnik 84)
Jugoslavija - Urugvaj 3:1 (Skoblar 26p, Galić 30, Jerković 49 - Kabrera 19)
Jugoslavija - Kolumbija 5:0 (Galić 21, 62, Jerković 25, 88, Melić 82)
Četvrtfinale
Jugoslavija - SR Njemačka 1:0 (Radaković 87)
Polufinale
Jugoslavija - Čehoslovačka 1:3 (Jerković 69 - Kadraba 48, Šerer 80, 84p)
Za treće mjesto
Jugoslavija - Čile 0:1 (Rohas 90)
REZULTATI
POLUFINALE
Brazil - Čile 4:2
Čehoslovačka - Jugoslavija 3:1
ZA TREĆE MJESTO
Čile - Jugoslavija 1:0
FINALE
Brazil - Čehoslovačka 3:1
KONAČAN PLASMAN
1. Brazil, 2. Čehoslovačka, 3. Čile, 4. Jugoslavija
Utakmica sa najviše golova: SSSR - Kolumbija 4:4 (prva faza)
Ukupno golova na turniru: 89
Prosjek golova po utakmici: 2,78
Najbolji strijelac: Valentin Ivanov (SSSR), Dražen Jerković (Jugoslavija), Leonel Sančez (Čile), Florijan Albert (Madjarska), Garinča, Vava (obojica Brazil) - 4
Najviše golova na utakmici: Florijan Albert (Mađarska) - 3
Najveća posjeta: 76.500 (Brazil - Čile, polufinale)
Ukupna posjeta: 898.753
Prosječna posjeta: 28.086
Debitovali: Bugarska, Kolumbija.