Uzbudljiva priča, skrojena od super-interesantnih senzacija jednog Andreja, uoči i za vrijeme jutarnjeg spremanja na posao... Iz pera Ive Bezinović-Haydon iz Zagreba
.......
Andrej je stajao u ledenoj rijeci, ljut na sebe. Previše je vremena izgubio navlačeći glupe ribarske hlače na obali. Više se nije mogao sjetiti zašto je baš toga dana odlučio odjenuti tri para hlača, jedne preko drugih. Iza leđa čuo je svoje školske prijatelje kako mu se smiju s terase seoske gostionice.
Spremao se zabaciti udicu kada je osjetio da mora u WC. Ne može sada izaći iz rijeke, mora im svima dokazati da zna što radi! Mora uloviti najveću ribu! Grčevi u crijevima postajali su sve jači. Na drugoj je obali rijeke vidio plavi kemijski WC. Zašto ga njegova žena svakoga dana premješta? Baš kada je Andrej odlučio da će morati u hlače jer nema druge, probudio se.
Ležao je neko vrijeme mirno, zatvorenih očiju, u polusnu. Nadao se da će bolovi uskoro prestati i da će se moći vratiti pecanju. Nažalost, grčevi su postajali snažniji. Digitalna radio-budilica na noćnom ormariću osvjetljavala je sobu. Bilo je 5:57.
Agnes je ležala na leđima, pokrivača navučenog do brade. U mraku se naziralo samo njezino blijedo lice i crna kosa. Suha su joj usta bila širom otvorena. Kao i obično, tiho je hrkala.
Kada su počeli zajedno živjeti, Agnes je zaključila da njezino hrkanje neće biti problem ako Andrej uvijek bude prvi zaspao i ako bude spavao s jastukom preko glave.
Mogao je pretpostaviti što ga čeka. Na prvom sastanku Agnes mu je ispričala sve o povijesti svojih problema sa sinusima i devijacijom septuma. Nastavila je o antipatičnim konobaricama, masnim kolicima u Lidlu, nesposobnim vozačima, tetki alkoholičarki, sapunima koji mirišu na ruže, vlažnim stanovima koji se iznajmljuju po odvratno visokim cijenama, ljudima koji žele da ih se pusti preko reda jer imaju “samo jednu stvar”. Kao da se njoj ne žuri?
Andreju je tada, a činilo se kao da je to bilo jako davno, imponirala njezina otvorenost i izravnost jer ga je često brinulo da on sȃm nema ništa zanimljivo za ispričati. Tada mu se još sviđalo što je Agnes dovoljno samouvjerena da nikada ne prestane govoriti.
Grčevi su postali neizdrživi i Andrej uzdahne razmišljajući o sljedećem potezu. Ako slučajno probudi Agnes, ona će ga ignorirati kada se pokuša ispričati, vrtjet će se u krevetu i demonstrativno uzdisati do jutra. Sljedećih će mu nekoliko dana predbacivati kako je ne cijeni dovoljno da bude tiho dok ona spava. Imat će pravo, naravno. Treba biti pažljiviji.
Pažljivo podigne pokrivač. Sjedne na rub kreveta i stopala spusti na pod. Agnes ne voli tepihe, skupljaju gnjide i prašinu. Andrej navuče sive termo-čarape koje uvijek drži na noćnom ormariću. Tiše su od papuča. Polagano se uspravi i uputi se prema vratima sobe. Tri koraka ravno, lagani preskok preko škripave parketne daščice, još dva koraka naprijed.
Nečujno zatvori vrata za sobom. Na putu do WC-a mora proći kroz kćerinu sobu, ali nju ništa nije moglo probuditi. Baci pogled na uspavano dijete i nasmiješi se. Spavala je na leđima, raširena preko čitavog kreveta. Ptice od papira, koje su zajedno objesili sa stropa, bacale su sjene preko njezinoga lica. Nadao se da joj nose lijepe snove.
Do WC-a stigne u 6:09. Zaključa vrata malene prostorije, žurno sjedne na školjku i olakša se. Grčevi su odmah prestali, s veseljem primijeti.
Jučer su poslijepodne suprugini roditelji svratili na kolače kako bi čestitali maloj slavljenici. Kada su otišli, Andrej je, da se ne bace, pojeo preostale kolače, a zatim se počastio i vrećicom tvrdih bombona koje su zaboravili na kuhinjskom stolu. Dijete ti samo jednom napuni šest godina, trebalo je proslaviti.
Dozvoljavao si je slatkiše samo u posebnim prilikama. Samo za rođendane, imendane i katoličke blagdane. Kada bi im došli gosti ili kada bi bili pozvani u goste. Na poslovnim večerama i radnim sastancima. Ili kada bi sȃm nekamo otputovao. A to se zbilja rijetko događalo.
Budilica će u spavaćoj sobi zazvoniti u 7:00. Andrej spusti zahodsku dasku, ugasi svjetlo, sjedne ponovno na WC i nasloni glavu na hladne zidne pločice. Nema se smisla sada ponovno uvlačiti u krevet. Ako ga bude išta pitala, Agnes bi mogao reći da je ustao pet minuta prije budilice. Nije bilo potrebno zamarati je pričama o želučanim problemima. Ionako bi mu rekla da si je sȃm kriv. Kao i obično, imala bi pravo.
Kroz uski je prozor dopirala ranojutarnja svjetlost. Bit će sunčano. Andrej će moći biciklom na posao. Ta ga ideja odmah razvedri.
Iva Bezinović-Haydon, Zagreb
......
(Priča "Na proslavama se jedu kolači" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur)