• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Ljudi su umirali, gradom se širila panika... Priča o magli koja je progutala London

Pročitajte priču o magli koja je odnijela 4.000 života i ostala zauvijek zapamćena u istoriji Londona.

 Izvor: tombaky/iStockphoto

Petog decembra 1952. godine svanulo je vedro zimsko jutro u Londonu. Temperature su bile izuzetno niske, pa su stanovnici britanske prijestonice punili kotlove ugljem kako bi zagrijali svoje domove. Kako je dan odmicao, nad gradom se, međutim, nadvijala sve gušća i magla. Spuštala se sve dok nije progutala Katedralu Svetog Pavla, Big Ben i Londonski most.

I tu je ostala.

Za svega nekoliko sati, gusta magla dobila je žućkastu nijansu zbog čađi koja je izlazila iz hiljada dimnjaka iz londonskih domaćinstava, fabrika i ogromnog broja automobila.

Možda će vas zanimati

To Britance nije omelo u njihovoj svakodnevici - išli su na posao, u školu, nastavili sa svojim uobičajenim aktivnostima, pripisujući maglu tipičnim ostrvskim zimama. Međutim, 24 sata kasnije bilo je jasno da se događa nešto nesvakidašnje.

Za Londonce smog čak ni pedesetih godina prošlog vijeka nije bio novina budući da su magle u kombinaciji s dimom u ovoj prenaseljenoj metropoli bile i očekivane i česte. Međutim, spletom okolnosti - od kojih su niska temperatura, visok vazdušni pritisak, visoka vlažnost vazduha i potpuno odstustvo vjetra samo neke - ovo nataloženo aerozagađenje brzo se zgusnulo i pretvorilo u nešto sa čim se stanovnici britanske prijestonice ranije nisu sreli. Usljed temperaturne inverzije, sumporni dim nije mogao da se podigne, pa je London progutala masa sumpornih čestica koja se prostirala na oko čak trideset kilometara.

Kako su stanovnici ovog grada kasnije prepričavali, prilikom hoda nisu mogli da vide sopstvena stopala, ulicama se širio miris pokvarenih jaja, djeca nisu išla u školu, pljačke i provale dešavale su se na svakom koraku, a lopovi su nestajali u magli za svega dva-tri koraka. Otkazane su fudbalske utakmice, jedini saobraćaj koji je bez problema funkcionisao bio je podzemni, a kondukteri su s baterijskim lampama hodali ispred rijetkih dabldekera i osvetljavali prolaz vozačima. Mnogi su odustajali od vožnje i ostavljali svoje automobile nasred ulice. Oni koji su se usuđivali da hodaju ulicom vraćali su se kući crnih lica i nozdrva, a fasade londonskih građevina prekrila je garež.

Ipak, bilo bi dobro da su to bile jedine posljedice petodnevnog fenomena koji je kasnije nazvan Veliki londonski smog. Efekat koji je on imao na zdravlje žitelja ovog grada bio je nevjerovatan - zaključno sa osmim decembrom, preminulo je čak 4.000 ljudi, a više od 100.000 se razboljelo. Novija istraživanja pokazala su da su posljedice bile još snažnije, a 2004. godine u listu Environ Health Perspect objavljen je rad u kojem stručnjaci nekolicine univerziteta navode da je u narednim mjesecima još 6.000 ljudi stradalo zbog posljedica Velikog smoga. Naravno, efekte nisu osjetili samo ljudi: veliki broj ptica stradao je od udaraca prilikom letenja, a toliki broj životinja se ugušio da su uzgajivači stoke sami pravili gas-maske od džakova umočenih u viski ne bi li ih zaštitili.

Prije nekoliko godina, međunarodni tim naučnika pokušao je da rekonstruiše Veliki smog iz 1952. Stručnjaci iz Kine, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije pokušali su da “naprave” ovu mješavinu gasova kako bi i uporedili s atmosferskim uslovima koji su zabilježeni u Pekingu I Si’anu. Oduvijek se vjerovalo da je Veliki smog izazvao sumpor-dioksid koji je iz emitovan iz niskokvalitetnog uglja, ali nije bilo jasno kako se on pretvorio u sumpornu kiselinu.

"Naši rezulati su pokazali da se taj proces olakšao azot-dioksid, koji je još jedan proizvod sagorijevanja uglja", istakao je autor ove studije Renji Žang, koji je dodao da su čestice kiseline naknadno inhibirale ovu transformaciju.

Drugi ključni aspekt u konverziji sumpor-dioksida u sulfat je to što on stvara kisele čestice, što kasnije inhibira ovaj proces. Prirodna magla je sadržala veće čestice, veličine oko nekoliko desetina mikrometara, a kiselina koja je nastala bila je dovoljno razblažena. Isparavanje ovih čestica ostavilo je za sobom manje čestice kisele izmaglice koja je prekrila grad.

Devetog dana decembra 1952, petog dana otkako se smog spustio, vidljivost je rasla sve dok se oblak otrovnih čestica konačno nije podigao iznad grada. Bolnice su bile pune ljudi koji su hospitalizovani zbog upale pluća i bronhitisa, pronađen je veliki broj ugušenih životinja. Tek nekoliko sedmica kasnije pojavili su se prvi podaci o tome koliku je štetu Londonu i njegovim stanovnicima nanio Veliki smog. Ipak, njegov efekat mnogo je dugotrajniji, pa se vjeruje da je ukupan broj smrti koje su se do danas dogodile kao posljedica ovog fenomena premašio 12.000.

Nakon događaja iz 1952. godine, nije više bilo pomguće poricati aerozagađenje u jednoj od najvećih svjetskih metropola. Zbog toga je četiri godine kasnije donijet Zakon o čistom vazduhu, kojim je zabranjena upotreba uglja za grejanje i određene su zone grada bez dima. Iako je period tranzicije potrajao jer se promena odvijala postepeno, donošenje ovog zakona smatra se jednim od najvažnijih događaja u istoriji borbe za zaštitu životne sredine u Evropi.

Slična pojava ponovila se, međutim, u decembru 1962. godine, kada je London tri dana bio obavijen gustim smogom.

(Mondo/nationalgeographic.rs)

Možda će vas zanimati

Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! LINK 

Tagovi

Još iz INFO

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

MONDO REPORTAŽE