Na današnji dan, 21. novembra 1918. godine starci su plakali kao mala djeca, predstavnici Srba, Hrvata i Muslimana su se grlili, hiljade ljudi, žena i djece od prevelike sreće nisu znali šta rade... Stigla je sloboda!
/Za rubriku "Iz naftalina" piše Siniša Stanić/
Jesen je 1918. godine. Veliki rat se bliži kraju. Proboj Solunskog fronta u septembru nagovijestio je slom Austrougarske. Srpska armija prešla je Drinu početkom novembra 1918. godine, a 11. novembra Njemačka je potpisala primirje sa silama Antante, što je označilo i završetak Prvog svjetskog rata.
Konačno, 21. novembra 1918. godine u Banjaluku je umarširao bataljon 13. puka "Hajduk Veljko", pod komandom majoraDragoljuba Bajalovića!
Srpska vojska dočekana je u gradu na Vrbasu sa neopisivim oduševljenjem, a banjalučke ulice su preko noći dobile svečani izgled - na zgradama su izvješene srpske zastave, a zidovi i balkoni su ukrašeni ćilimima. Oslobodioce su dočekali svi. Mnogi banjalučki muslimani izašli su na ulice obučeni u svečane tradicionalne narodne nošnje.
"Stupajući ka centru Bosanske Krajine sve jače sam osjećao lupanje srca, sve više sam padao u zanos nacionalnog oduševljenja. A kad sam se pojavio sa svojim bataljonom, nastalo je klicanje srpskoj vojsci, Srbiji, budućoj Jugoslaviji. Starci od sedamdeset godina plakali su kao mala djeca. Hiljade ljudi, žena, djece od prevelike sreće nisu znali šta rade. U dočeku su učestvovali svi", prisjetio se u intervjuu za beogradsku "Pravdu", 20 godina nakon tog velikog dana, major Bajalović.
Pred oslobodioce su djevojke u narodnim nošnjama iznijele hljeb i so, nakon čega je prota Nikola Kostić, predsjednik banjalučkog Narodnog vijeća (privremeni organ vlasti nakon sloma Austrougarske) održao nevjerovatno emotivan i vatren govor, kojim je poželio dobrodošlicu oslobodiocima:
"Željno očekivana braćo, dobro nam došli. Vijekovi su vas izgledali, gusle su vas dozivale, hrabri junaci ginuli s imenom vašim na usnama, mnoge su se ruke potajno širile, da vas prime u zagrljaj. I, eto, ispunjen je dugo sanjani san. Prvi put stupa noga srpskog vojnika na tlo krvave Krajine, hajdučko konačište Petra Mrkonjića, blagoslovene neka su vaše stope.Procvjetaće njive i livade, propjevaće šume i lugovi, zaigraće kolo braće od tri imena i tri vjere, zaoriće se himna slobode, silna, gromka, nikad ne čuvena..."
Majora Bajalovića i ostale srpske vojnike podilazili su žmarci slušajući taj govor.
"Plakali smo svi. Vojnici koji su prošli bezbroj stradanja, bezbroj Golgota, koji su nailazili na jezive slike za vrijeme povlačenja kroz Albaniju, za vrijeme boravka na Krfu itd. i za sve to vrijeme bili gluvi i nijemi za bola, sada se nisu mogli oduprijeti izliva prevelike radosti. Dirljiv je to prizor bio! Preplanula lica očeličenih boraca kupala su se u suzama", ispričao je Bajalović.
Nakon svečanog dočeka na željezničkoj stanici, u pratnji razdraganog stanovništva srpska vojska je ispraćena prema tvrđavi Kastel. Bajalović kaže da se na Kastelu odigrao prizor koji nikada neće zaboraviti.
"Tu su bili simbolično predstavljeni Srbi, Hrvati i Muslimani.Stajao je po jedan predstavnik od svih grupa. I tu, na gradskom bedemu, pred ogromnim masama svijeta svi su se između sebe izljubili.A zatim, svaki od njih se poljubio sa mnom kao sa predstavnikom naše hrabre vojske. Masa u tim trenucima nije vladala sobom. Ljudi više nisu umjeli da ograniče svoje izraze oduševljenja", ispričao je Bajalović.
U crkvama i džamijama održana su blagodarenja u čast pobjede srpskog oružja, a slavlje je kasnije nastavljeno u tadašnjem hotelu Balkan gdje su djevojke iz najotmenijih kuća služile vojnike hranom i pićem.
"Sve razlike koje dijele ljude u privatnom životu bile su potpuno izbrisane. Grlili su se i ljubili i dotadašnji protivnici. Sve je teklo u jednoj savršenoj harmoniji. Svi smo bili srećni i to nas je vezivalo", kaže Bajalović.
Veliko slavlje trajalo je u gradu iz dana u dan, čitavih mjesec dana. Tada je srpski bataljon razdijeljen na tri dijela - jedan je upućen u Prijedor, drugi u Bihać, a treći u Drvar. U svim ovim mjestima srpska vojska je primljena uz neopisivo oduševljenje stanovništa, piše beogradska "Pravda" 23. novembra 1938. godine.
U decenijama koje su uslijedile, Banjaluka je kao središte Vrbaske banovine doživjela veliki procvat u kulturnom, ekonomskom i arhitektonskom smislu, a "zlatne godine" grada trajale su sve do početka Drugog svjetskog rata.
(Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! LINK)
