Banjalučanin Boris Vrhovac Vrle vlasnik je jedne od najvećih kolekcija dresova na svijetu. Donosimo vam priču njegovom hobiju, tenisu sa Batistutom, kuvanju za Gvardiolu, njegovom “drugom ocu” Bori Milutinoviću...
Banjaluka, međutim, može da bude ponosna na Borisa Vrhovca, sportskog fizioterapeuta za koga se čulo u čitavom svijetu, posebno među sportistima, i to onim vrhunskim.
Bilo da je riječ o odbojkašima, rukometašima, fudbalerima ili nekim drugim sportistima, pomen njegovog imena uvijek izvlači osmijeh, u šta smo se lično uvjerili, a gotovo po pravilu kreće zanimljiva anegdota sa nekog druženja i birane riječi o Vrletu.
Vrlo je teško čak i početi tekst o čovjeku kojeg možete vidjeti u boksu Valentina Rosija na trci Moto GP, u ćaskanju sa Pepom Gvardiolom tokom priprema Bajerna ili na opuštenoj večeri sa Borom Milutinovićem ili Raulom, ali krenućemo od onoga po čemu je možda i najpoznatiji, a to je njegova impresivna kolekcija dresova.
Ovaj Banjalučanin, koji trenutno živi i radi u Kataru, ima potpisane dresove Zidana, Gulita, Gvardiole, Federera, Nadala, Dražena Petrovića, Paspalja, Divca, Balića, Desaija, Balića, Mijatovića, Raula i stotine drugih zvijezda. A sve je počelo krajem 80-ih godina prošlog vijeka u Banjaluci...
"Sve je počelo 1987. godine kada sam dobio dres od Iztoka Puca. Trenirao sam rukomet i družio se sa rukometašima, a tada je veliki broj reprezentativaca Jugoslavije dolazio sa ovih prostora. Družio sam se s njima, počelo je sa dresovima Borca i reprezentacije, a zatim prešlo i na druge sportove. Kad je počeo rat, to je malo stalo, a od 1995. godine počeo sam ponovo ići u Beograd na utakmice, dolazio sam u hotele, upoznavao igrače i ponovo je počelo sakupljanje dresova", prisjeća se Vrle na početku razgovora za MONDO.
Posjećivao je utakmice, a svi oni koje je upoznavao davali su mu dresove za uspomenu. Malo pomalo, taj krug se širio sa sportista iz bivše Jugoslavije na njihove saigrače, a poslije i na sportiste iz cijelog svijeta, posebno nakon odlaska u Katar 2004. godine.
Jednom prilikom u Banjaluci je gostovao Rukometni klub Partizan, a jedan navijač beogradskog kluba poslije utakmice sišao je do svlačionice želeći da uzme dres za uspomenu, ali poslije njegove molbe uslijedio je odgovor rukometaša Partizana: “Zakasnio si majstore, bio je Vrle”.
Njegova kolekcija sada broji oko 1100 dresova, od kojih svaki priča svoju priču. Dovoljno je pročitati neke od posveta i shvatiti da oni koji su ih potpisivali nisu to činili tek da zadovolje želju obožavatelja koji je zatražio autogram.
A samo letimičan pogled otkriva da se radi o kolekciji od izuzetne vrijednosti.
Raul, Rutenka, Balić, Lazarov, Šarić, Spahić, Ilić, Dušebajev, Arslanagić, Vislander, Đorđević, Rađa, Ričardson, Omeje, Stojković, Hombrados, Karabatić, samo su neka od imena koja se mogu pročitati. Tu su i dresovi Safeta Sušića i Vahida Halilhodžića sa Mundijala 1982. godine, kao i dres Milana sa potpisima svih igrača, dres Argentine sa autogramima svih reprezentativaca, te reketi tenisera, majice atletičara, motociklista...
Upravo za majicu Valentina Rosija, kaže, trebalo je možda i najviše truda. Prilikom jednog dolaska čuvenog “Doktora” u Katar Vrle je zatražio autogram, a italijanski motociklista odgovorio mu je da sačeka, vjerovatno računajući da će ovaj odustati.
“Poslije šest sati i bezbroj kafa i sokova sjedim ja u holu hotela i čekam, a silazi Rosi na večeru i kad me ugledao ne može da vjeruje. Nakon toga okrenuo se u sobu i odmah mi donio majicu na koju se potpisao, poslije toga sam redovan gost u njegovom boksu”.
Da njegov hobi nije besmisleni hir pokazuje i činjenica da je njegova kolekcija dresova vrlo cijenjena u sportskim krugovima.
“Dogovorio sam već da tokom Svjetskog prvenstva u rukometu u Kataru sljedeće godine napravim jednu izložbu na kojoj će se naći oko 150 rukometnih dresova. Biće tu jedan dio posvećen učesnicama, biće izloženi dresovi 32 reprezentacije koje igraju na SP, a pored toga biće još preko sto dresova rukometaša. Moraću i u Banjaluci da pogledam koje sve dresove imam i pripremim za tu izložbu”.
Na pitanje da li postoji neki dres koji bi izdvojio kao najdraži Vrle odgovara “Svi su mi dragi”, ali priznaje da nekoliko dresova i rekvizita ima specijalan “tretman”.
“U sefu držim Mesijev dres sa utakmice Barselona – Mančester junajted i njegovu potpisanu kopačku sa iste utakmice, uz odgovarajući sertifikat o autentičnosti. Jedan šeik za kojeg sam radio je kupio to na aukciji u Londonu i poklonio mi. U sefu još držim rukavicu koju sam dobio od Majka Tajsona, kao i dva Maradonina dresa, jedan Napolijev i dres sa njegove oproštajne utakmice”.
Dijega Armanda Maradonu imao je priliku da upozna lično i oduševljen je Argentincem.
“Dva puta sam bio s njim, Bora Milutinović mu je pričao o meni prije nego što smo se sreli, a kad me vidio skočio je na mene i zagrlio me. On je sjajan, njemu je najvažnije da su tu djeca, da se zeza, da igra fudbal, nije nimalo opterećen, nema obezbjeđenje... za razliku od Pelea, s kojim sam takođe bio i imam njegov dres sa posvetom. Pele je međutim drugi svijet, novac...”, ne treba ni da završi rečenicu Vrle, a već je dao odgovor na vječnu dilemu - Pele ili Maradona.
I Maradoninog nasljednika u reprezentaciji Argentine, Lionela Mesija, upoznao je lično, i to još kao klinca iz Barselonine “La Masije”.
“Slikali smo se tada, a poslije nekoliko godina u kojima je on u međuvremenu postao veliki igrač, ponovo smo se vidjeli i pokazao sam mu našu zajedničku fotografiju što ga je obradovalo. Sada imam nekoliko njegovih dresova”.
Jedan sportista ipak zauzima posebno mjesto u njegovom srcu, a to je Alen Bokšić.
“Oduvijek navijam za Hajduk, a Bokšić se pojavio negdje 1987-1988. godine, došao je u Hajduk iz Zmaja iz Makarske. Bio je to klinac koji je davao golove za mladu reprezentaciju Jugoslavije i počeo da daje i za Hajduk. Tada je postao moj idol i odlučio sam da ga pratim u karijeri”, priča Vrle.
Skupljao je sve isječke iz novina o Bokšiću, pratio ga na utakmicama, a njihovo prijateljstvo počelo je još prije rata kada je Vrle iz Banjaluke odlazio u Split na utakmice Hajduka. Poslije rata ponovo su uspostavili kontakt, a kada je Lacio gostovao u Beogradu protiv Partizana Bokšić je pokazao da ga nije zaboravio.
“Otišao sam na utakmicu bez marke u džepu, čak su mi kartu platili košarkaši Borca. Kada me je Bokšić vidio, platio mi je sobu u Hajatu, ja nazovem da kažem prijateljima, ali niko mi nije vjerovao. Poslije utakmice dao mi je dres u kojem sam spavao, davao mi je i novac, ali nisam htio da uzmem, rekao sam da nisam tu zbog novca, već zbog njega. Danas imam sedam njegovih dresova, a prije nekoliko godina bio sam kod njega u Makarskoj i pokazao mu sve ono što sam skupio o njemu. Kada je vidio, rekao je ženi ‘ovaj zna više o meni nego ti i ja zajedno’”.
Vrhovac je 2004. godine otišao u Katar gdje sada radi u klinici Aspetar koja je zadužena za pružanje medicinske pomoći većini sportskih klubova i selekcija u ovoj zemlji.
Prvi dani boravka u ovoj arapskoj zemlji bili su daleko od onoga što je očekivao, ali je, kako kaže, imao sreću da upozna čovjeka koji mu je sada drugi otac.
Kada je došao u Al Ahli nije primao platu sedam mjeseci, živio je u šupi, a uzeli su mu i pasoš pa nije mogao ni da se vrati kući. Iako se družio sa ljudima sa ovih prostora koji su radili tamo, poput Damira Radončića, Blaže Lisičića i Bore Milutinovića, niko od njih nije znao u kakvoj je situaciji.
“Nisam imao ništa, ni za hranu, ali nikom nisam govorio. Sve do ručka kod Bore, poslije kojeg su saznali da nemam ni frižider, ni prozor u stanu, tačnije toj sobici, imao sam samo klimu. Bora je ponudio da mi pomogne i dao mi novac i konačno sam mogao da normalno živim. Sve sam to pisao u jednu svesku i kada sam dobio normalan posao i zaradio taj novac otišao sam da vratim Bori. On je moj drugi otac”, kaže Vrle.
Tih godina Katar je bio raj za fudbalere na zalasku karijere, a sadašnji trener Bajerna Pep Gvardiola igrao je upravo za Al Ahli u kojima je Vrle radio kao maser. Vremenom se profesionalni odnos pretvorio u prijateljski.
“To je bilo vrijeme kada je veliki broj igrača koji su igrali u Evropi karijeru završavali dole, bili su tu Soni Anderson, Efenberg, Basler, Lebef... Gabrijel Batistuta tada je igrao za klub Arabi i tada smo se družili i igrali tenis, ponekad i Bora, dok su Ronald De Bur i Gvardiola igrali golf. Batistuta i ja smo bili egal, nekad on mene pobijedi, nekad ja njega, ali istini za volju on je već imao par operacija zgloba pa nismo ni forsirali” priča Vrle, a zatim otkriva zašto ga je čuveni napadač Argentine “zamrzio”.
“Moji prijatelji u Banjaluci znali su da se družim sa Batistutom i kada god sam nekog pitao šta želi da mu donesem svi su govorili dres sa njegovim potpisom. Jednog dana pukao mi je film i otišao sam u adidasov šop i kupio 37 dresova reprezentacije Argentine sa imenom Batistuta. Bora mi je govorio ‘nemoj to sve odjednom da mu nosiš, daj mu dva-tri svaki dan da potpiše’ ali ja sam to sve stavio u ogromnu vreću i donio jedan dan na bazen gdje smo se družili. Zamolio sam ga da mi potpiše dresove, kaže nije problem, daj te dresove, a ja njemu onu vreću dam. Kad je Batistuta vidio vreću psuje, galami, a Bora, Blažo i Damir umiru od smijeha. Na kraju je prihvatio da potpiše sve, ali je tražio svih 37 imena da im svakom napiše posvetu. Poslije sedam dana došao je sa uredno potpisanim dresovima i rekao mi da će mi kad-tad vratiti za to. I vratio mi je. Na njegovom odlasku iz Al Arabija, ispraćali smo ga na aerodromu i želio sam da mi potpiše dva dresa tog kluba, za oproštaj, ali je odbio rekavši da mi vraća za one dresove”, priča uz osmijeh Vrle.
Sa Pepom Gvardiolom sprijateljio se od prvog dana, a u razgovoru za MONDO otkrio je kako je njega i ostale svjetske face upoznao sa našom domaćom kuhinjom.
“Zove mene Bora jedan dan i kaže spremi ručak za pet gostiju. On inače dođe na ručak kod mene, jer ja volim da pravim ova naša jela. I tako on mene pozvao, a ja napravio pasulja, punjene paprike i tako to, sve naša jela, kuvao sam ja u nekoliko šerpi. I dolazi Bora na ručak, ulazi na vrata, a za njim idu Gvardiola, Ronald de Bur, Batistuta i Soni Anderson. Kontam ja, šta ću sad, što se obruka jer ja sam napravio, što se kaže, seljački ručak, a oni došli. Ali svidjelo im se baš, vidim ja jedu oni pasulj, sipaju dva-tri tanjira, punjene paprike, rekoh, dobro je... (osmijeh). Poslije nekog vremena Gvardiola mi se potpisao na jednu fotku ‘Za mog masera i kuvara’, čuvam je naravno. Gvardiola je super tip, profesionalac, ali nikada se nije ponašao kao neka zvijezda”, kaže Vrle.
Iako su Gvardiola i Batistuta odavno napustili Katar kada god su u Kataru ili okolini svrate do Vrleta. Sa De Burom i Borom Milutinovićem koji su i dalje u Kataru viđa se redovno, a gotovo uvijek tu je još neka poznata faca.
“Jedno veče zvoni mi telefon, ja sam već spavao, zove me Roni de Bur. Kaže ‘dođi na piće, čekaju te ovdje neki ljudi’, ja sam se nećkao, kaže moraš da dođem. Ja odem u noćni klub, uđem u taj neki VIP dio sa De Burom kad tamo Zidan i Batistuta. Sjetio se Bati odmah onih dresova, smije se, kaže kad god ga pitaju novinari da ispriča neku anegdotu on priča o toj gomili dresova”, priča Vrle dok mu na telefon stiže SMS.
“Ziki mi šalje poruku, čestitao sam mu na pobjedi pa odgovara”, objašnjava.
Njegov stan u Dohi, koji oblijepljen fotografijama djeluje kao svojevrsni muzej, mjesto je koje niko od njegovih prijatelja ne zaobilazi kada je u tom dijelu svijeta, pa tako nije nimalo čudno vidjeti u njemu kompletnu prvu postavu rukometaša Barselone ili Kila, ili negdje na ručku sresti Vrleta sa Jelenom Janković, Ivanom Miljkovićem, Predragom Mijatovićem, Raulom Gonzalesom…
Vrle je, naravno, uvijek dobar domaćin pa uprkos činjenici da u Kataru ne možete da nađete alkohol, nađe se koje pivo ili rakija za prijatelje.
Druženje sa svjetski poznatim imenima, kako ističu svi njegovi prijatelji, nimalo nije promijenilo, ovog Banjalučanina koji je uvijek tu za one kojima je pomoć potrebna.
Zbog toga priču o njemu ne možemo da završimo, a da ne spomenemo njegovu humanu stranu i kako planira da svoju kolekciju upotrebi na najbolji način. Ali o tome čitajte sutra u nastavku ove priče…