MONDO u Doboju: Osam mjeseci poslije (prvi dio)

Osam mjeseci nakon razornih poplava zaputili smo se u Doboj i Šamac, da vidimo kako žive ljudi, šta ih muči i jesu li se oporavili. Tražili smo nadu i optimizam, pronašli gostoljubive ljude, ali bez mnogo nade i ni malo sreće na licima.

MONDO u Doboju: Osam mjeseci poslije (prvi dio) Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba

Stigavši u Doboj, svratili smo na kafu u prvi lokal na koji smo naišli, znajući da se najbolje i najiskrenije priče čuju u kafani. A unutra tri gosta, nakrivljena novogodišnja jelka, i velika Titova slika na zidu.

Gazdarica Edina se prvo malo iznenadila što vidi nova lica, ponudila nas domaćom kafom i sjela s nama da nam ispriča o poplavama i životu u poslije poplava.

„Kako se živi? Nikako! Doboj je totalna 'rikavela', kako mi to ovdje kažemo. Ljudi su gladni, siromašni, teško se živi, skoro da niko ništa ne radi. Nemamo se kome obratiti, gdje god odeš, odmahnu rukom i otjeraju te“.

MONDO u Doboju: Osam mjeseci poslije (prvi dio) Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba
Dana poplave nerado se sjeća, a užas i strah koji su preživjeli vidi se na njenom licu dok priča o njima.

„Voda je došla do onog auta“, kaže i pokazuje na mjesto desetak metara udaljeno od kafane. Opisuje nam paniku, jauke, haos i beznađe.

„Drugi dan došao je predjednik RS Milorad Dodik. Sjedio je kod mene u kafani, jer sam ja jedina radila tad. U sred te tragedije, našalim se s njim. Kažem mu: 'Kako predsjedniče, Vi kažete da nema Bosne, kako nema, vidite je', kažem i pokažem mu na rijeku Bosnu koja nam je skoro do praga stigla“, s osmijehom priča naša sagovornica i kaže da je častila predsjednika domaćim sokom od zove.

A častila je Edina i mnogo drugih ljudi tih dana. Kuvala kafe i čajeve, odvajala od svojih tankih zaliha brašna i druge hrane i dijelila s komšijama. Otvorila vrata svoje kuće onima kojima je kuću voda odnijela.

I nije jedina, kaže. Ali, oni kojima je posao da pomažu, zakazali su. S kim god smo pričali u Doboju, požalili su nam se na lokalne vlasti. Gluvi su i slijepi na njihove molbe, a i grad i njegovi stanovnici propadaju, nemoćni da bilo šta sami urade.

Pitamo Edinu kako danas ide posao, a ona odmahuje glavom i kaže:

„Slabo, nema narod para za kafane. A kad se kafane isprazne, znate da smo u velikoj nevolji“.

MONDO u Doboju: Osam mjeseci poslije (prvi dio) Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba
Pozdravljamo se, a ona nas grli i kaže da joj je drago što smo došli baš na dan kad je „sredila zube“, pa da bude lijepa na slikama.

Nedaleko odatle nalazi se još jedna kafana, ali u ovoj se ne pije kafa ni rakija. Ovdje se dođe kad je nevolja u pitanju. Naime, služba dobojske Hitne pomoći privremeno je smještena u restoran u Donjoj Mahali.

U improvizovanoj čekaonici poređane stolice, jedan pokretni ležaj stoji uz šank, ali gužve na sreću nema. Ispred nas je samo jedan stariji gospodin koji se požalio bolničaru da ga bole leđa, jer je pao prije dva dana.

MONDO u Doboju: Osam mjeseci poslije (prvi dio) Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba
„Što nisi odmah došao?“, dobrodušno gunđa bolničar, koji ga odvodi u drugu prostoriju, a čiča kaže: „Pa nije me do sad boljelo...“.

Dočekuje nas specijalista urgentne medicine i šef službe hitne pomoći u Doboju Slobodan Tomanić, i pokazuje nam ostale prostorije.

„Ovdje je dio za inhalacije, ovdje obavljamo intervencije, imamo i druga vrata kroz koja možemo brzo da uvezemo kolica ili nosila. Tamo iza se brinemo za administraciju i odmaramo kad ima vremena. A imamo i dobru kuhinju“, kaže kroz osmijeh, šaleći se sa neobičnim uslovima u kojima rade.

Dom zdravlja je uništen u poplavama, a voda je u tom dijelu dosegla više od četiri metra. Na obnavljanju zgrade se radi, ali sporo.

MONDO u Doboju: Osam mjeseci poslije (prvi dio) Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba
„Nadali smo se i obećavali su nam da će do Nove godine biti završena obnova zgrade, ali Dom zdravlja će, prema informacijama koje sad imamo, biti gotov tek na godišnjicu poplava, znači u maju. Mislim da je menadžment tu zakazao. Tražili su jednog izvođača i jednog investitora za sve, kompletan dom, a ne službu po službu. Ljudi su dolazili i nudili po nekoliko hiljada maraka, ili da opreme jednu službu, ali oni koji se pitaju nisu prihvatili“, objašnjava nam doktor Tomanić i ističe da njegova služba radi istim intenzitetom kao i u normalnim uslovima. Samo u prvih dvadesetak dana januara imali su 1324 pregleda.

Danas kada razmišlja o tom kobnom maju, doktor Tomanić kaže da ima osjećaj kao da je sve bio ružan san, iz koga se još nisu probudili.

Čim pada kiša dva – tri dana, samo se o novim poplavama priča i ljudi već počinju da se plaše. Početkom avgusta prošle godine, kada je Bosna opet zaprijetila izlivanjem, zasjedao je krizni štab i članovi Civilne zaštite i neko je rekao „Preostaje nam samo da se molimo bogu“, a neko drugi je konstatovao da su nas svi napustili. U Doboju ima 30 hiljada ljudi, što da čekamo da nam neko dođe i pomaže, što ne možemo sami?“, pita se naš sagovornik i dodaje da su vlasti potpuno nezainteresovane da zaštite građane u slučaju novih poplava.

MONDO u Doboju: Osam mjeseci poslije (prvi dio) Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba
Priča nam kako ni bogatiji ljudi koji imaju firme i uslove, ne žele više da pomognu, nakon afera sa plaćanjem. Niko, kaže, neće da rizikuje da mu se „prilijepe neke etikete“ i naruši ugled.

„Prijetila nam jeopasnost da nemamo ni jednog kamiona, ni jedne mašine, vreće, kamare šljunka... Bili smo totalno nezaštićeni. Sreća, voda se povukla. Ista opasnost nam i danas prijeti, a 150 metara nasipa bi nas zaštitilo od poplava za sva vremena“, kaže Tomanić.

Prvih dana nakon poplava, mislio je, kaž,e da će se ostvariti ona priča Lazina – sve će to narod pozlatiti. Nakon sedam dana, entuzijazam je nestao.

„Moglo se uraditi mnogo više i bolje, za šta je kriva isključivo lokalna vlast, ali da me ne shvatite pogrešno, svejedno ko je na vlasti, isto bi bilo i da je SNSD bio na mjestu SDS-a. Naš načelnik se sklanja od svega, radi iz sjenke, umjesto da se eksponira i stane ispred svojih sugrađana“, dodaje naš sagovornik.

Ipak, više nego u vlast, razočaran je u svoje sugrađane.

Prilično sam razočaran Dobojlijama, mislim da su zakazali, i to je ono što me najviše boli. Dolazili su ljudi iz cijele BiH i bivše Jugoslavije, koji su radili, dok je naša omladina sjedila po balkonima i izvoljevala. Bio sam prisutan dok smo čamcima raznosili hranu i vodu, a jedan viče: 'Ne nosi ako nije voda Jana, ove obične već imam'. Ni jedna brigada nije od Dobojlija napravljena, sve što je urađeno uradili su ljudi sa strane. Razočarao sam se u ljude koji nisu pokazali interesovanje da pomognu sami sebi. Svi su sjedili i čekali da neko dođe i sredi sve umjesto njih. Ima primjera gdje su ljudi i po mjesec dana čekali da im neko očisti podrum, gušeći se u smradu. Prihvatili su se posla tek kad niko nije došao“, priča.

Medicinska ekipa dobojske Hitne pomoći nije štedjela ni sebe ni druge. Pomagali su svima kojima je pomoć bila potrebna, ne gledajući na imanje, vjeru, naciju, status. Ipak, kada je došlo vrijeme za priznanja i plakete – njih su zaobišli.

Ali, važnije od priznanja je da nadležni pokažu više sluha za goruće probleme ovih ljudi.

„Ne znam kako je sreća da ja imam, a da drugi nemaju? Kako bih ja bio srećan da imam vilu i bazen, a oko mene sirotinja? Ja bih bio srećan da su oko mene ljudi koji ne kukaju da su gladni, da nemaju šta da obuku ili da nemaju marku za hljeb“.

Ove su nam riječi dugo odzvanjale u glavi dok smo se udaljavali od Hitne, a doktor Tomanić nas je ispratio sa željom da sljedeći put dođemo zbog neke ljepše teme i boljih vijesti.

MONDO u Doboju: Osam mjeseci poslije (prvi dio) Foto: Vedran Ševčuk, mondo.ba
Šetajući dalje nismo mogli da se otmemo utisku da sivilo nije samo posljedica tmurnog januarskog dana, nego da Doboj u sivo boji neki dublji i teži čemer. Iako službe od javnog značaja danas rade, a posljedice poplava više nisu onako jasno vidljive – tek poneka gomila otpada ili ruiniran prvi sprat neke kuće – čini nam se da će mnogo vode Bosnom proteći dok se na lica i u srca Dobojlija vrati nada u bolje sutra.

Nastavak reportaže iz Doboja i Šamca pročitajte sutra. U drugom dijelu donosimo vam priču o istinskim humanitarcima, zaboravljenim žrtvama, knjigama i jednoj porodici Delija.

Ostale vijesti