Nakon sjajnog trijumfa protiv Čelsija 3:0, ponovo su krenule priče o lepršavoj igri Rome, koja je nerijetko krasila ovaj italijanski klub. Jedan od najzaslužnijih za to je trener "vučice" Euzebio Di Frančesko.
Kada dobijete ime po legendarnom portugalskom "čarobnjaku" Euzebiju, teško da će vam život proći nezapaženo u svijetu fudbala.
Takav je slučaj sa Euzebijom Di Frančeskom, trenerom Rome, koji je u tekućem prvenstvu pokazao da je izrastao u sjajnog taktičara, dostojnog da vodi klub kakav je "vučica".
Odlazak Lućana Spaletija sa klupe rimskog tima i prelazak u Inter na kraju sezone 2016/17, primorao je čelnike Rome da krenu u potragu za novim trenerom.
U opticaju su bila razna imena, ali odluka je pala na Di Frančeska, koji je tokom pet godina provedenih na klupi Sasuola pokazao da je dostigao kvalitet da preuzme jednu od vodećih italijanskih ekipa i napravi iskorak u trenerskoj karijeri.
"Presrećan sam što sam se vratio u Romu, klub koji mi je oduvijek mnogo značio", poručio je nakon preuzimanja Rome.
Ipak, kada je direktor Monći ozvaničio Di Frančeska za Spaletijevog nasljednika, bilo je mnogo onih koji su klimali glavom lijevo-desno i smatrali da je Španac napravio grešku.
U trening centru "Trigorija" dočekalo ga je samo nekoliko navijača i novinara.
Istina, Euzebio nije imao iskustva u vođenju ekipa koje pretenduju na najviši plasman, ali želja za napredovanjem, učenje i prilagođavanje, ispostaviće se kasnije, bili su presudni za rezultate koje Roma postiže ove sezone.
Bivšeg igrača Rome, koji je bio član zlatne generacije iz 2001. godine koja je posljednja osvojila "skudeto", već nakon par uvodnih, predsezonskih utakmica počeli su da "smjenjuju" brojni kritičari.
Loše igre tokom priprema za start prvenstva, naročito poraz od Selte 1:4, stavili su veliki teret na Di Frančeskova pleća.
Ne treba zaboraviti da je Roma, osim trenera, ostala i bez nekoliko izuzetno bitnih igrača na kraju prošlog prvenstva (Muhamed Salah, Antonio Ridiger, Vojček Šćesni, Leandro Paredes).
Takođe, prvi put nakon 25 godina, trebalo je početi sezonu bez "besmrtnog" kapitena Frančeska Totija, koji je odlučio da se penzioniše, pa je Euzebio imao težak zadatak da uklopi nekoliko novajlija u startnu postavu.
Ni zdravstveni bilten nije mu bio naklonjen, s obzirom da je u svakom trenutku rimski tim imao bar jednog teže povrijeđenog igrača (Alesandro Florenci, Emerson, Kevin Strotman, Rik Karsdorp, Patrik Šik...).
Start prvenstva donio je teško izvojevanu minimalnu pobjedu u Bergamu protiv Atalante, nakon čega je uslijedio hladan tuš na "Olimpiku". Roma je imala vođstvo protiv Intera, zatim tri puta pogodila okvir gola, nakon čega su "nerazuri" predvođeni bivšim trenerom Rimljana, Spaletijem, postigli tri gola i odnijeli kompletan plijen iz Vječnog grada.
Ponovo su tada krenule priče o "neznalici" na klupi rimskog tima, ali Monći i ostali čelnici nisu se obazirali na to.
Di Frančesko je dobio vrijeme koje mu je bilo potrebno za adaptaciju u velikom klubu. A to vrijeme pokazalo je da se radi o sjajnom stručnjaku pred kojim je velika karijera.
Često se za Di Frančeska govorili da je pobornik taktike Zdenjeka Zemana, bivšeg Rominog trenera, koji je poznat po ofanzivnoj igri na gol više, ali mladi stručnjak nije se obazirao na te tvrdnje.
Mladi, temperamentni stručnjak, sa savremenim shvatanjem fudbalske igre, nastojao je da izgradi svoj stil, sa jakom sredinom, granitnom odbranom i ubojitim napadom i čini se da je na dobrom putu da uspije u tim namjerama.
Iako Roma nije u golgeterskoj formi kao prošle godine, čvrsta, najčvršća odbrana u Italiji i samo pet primljenih golova na 10 mečeva u Seriji A, drže je u samom vrhu tabele.
Roma je nastavila da niže dobre rezultate, a fudbalere ovog kluba nije pokolebao ni novi domaći poraz, ovaj put od ove sezone sjajnog Napolija.
Odlične igre, prije svega na gostovanjima, gdje su u fenomenalnom nizu od 11 uzastopnih prvenstvenih pobjeda, od čega četiri ove sezone, bez primljenog gola!
LIGA ŠAMPIONA
Roma briljira i u Ligi šampiona, gdje je nakon četiri kola nadomak plasmana u nokaut fazu.
Nakon žrijeba i saznanja da će u grupi igrati sa šampionom Engleske Čelsijem, Atletiko Madridom i debitantom Karabagom, mnogi su rimski tim "zakucali" na treće mjesto, smatrajući da su Englezi i Španci apsolutni favoriti, dok su simpatični Azerbejdžanci totalni autsajderi.
Ipak, u grupi C desili su se neki nepredviđeni rezultati. Roma je uspjela da odoli naletima Atletiko Madrida na "Olimpiku" i izvuče bod, a zatim slavi u Azerbejžanu.
Kada je Karabag pred svojim navijačima uspio ostati neporažen protiv Madriđana, a Roma odigrala sjajno na "Stemford Bridžu", postigla tri gola i stigla do 3:3, bilo je jasno da bi Di Frančeskom tiv ozbiljno mogao računati na plasman među prve dvije ekipe u grupi.
Sjajnu atmosferu podgrijala je fenomenalna partija u Rimu protiv Čelsija i ubjedljiv trijumf 3:0, te još jedan remi Atletiko Madrida i Karabaga, ovaj put u prestonici Španije (1:1), čime je italijanski tim preuzeo lidersku poziciju i u posljednja dva kola imaće dvije meč lopte za plasman u narednu fazu takmičenja.
Sjajne taktičke predstave, "čitanje" rivala, potvrdili su one priče o Di Frančesku - Roma je dobila velikog trenera.
Iako je u Seriji A odigrano tek 11 kola, a u Ligi šampiona četiri, Roma može biti izuzetno zadovoljna postignutim. Ponovo su krenuli hvalospjevi o njenoj igri, a navijači su konačno dočekali "skalp" jednog evropskog velikana.
Imala je Roma tokom istorije teške poraze u Evropi, mančesterskih 1:7, pa identičan domaći poraz od Bajern Minhena na "Olimpiku", 1:6 u Barseloni, ali, kako reče kapiten Danijele De Rosi nakon trijmfa protiv Čelsija, "Romanisti su ponosni i kada gube 1:7 i kada pobjeđuju".
IGRAČKA KARIJERA
Osamnaestogodišnji Di Frančesko 1987. potpisao je za Empoli, gdje će u naredne četiri godine zabilježiti 102 nastupa. Uslijedio je odlazak u Lukeze, gdje je nastupao od 1991. do 1995. Na 139 utakmica u ovom klubu postigao je 12 golova, nakon čega je dvije sezone proveo u Pjaćenci.
Odlazak na "Olimpiko" 1997. godine bio je korak naprijed, s obzirom da je četiri godine kasnije sa Romom pokorio Italiju, čime je osvojio jedinu titulu u igračkoj karijeri.
Odrađivao je tada "rudarski" dio posla, dok su Gabrijel Batistuta, Frančesko Toti, Vinćenco Montela i ostatak ekipe jurišali ka peharu.
Bio je, dakle, član generacije koja se posljednja radovala tituli, nakon čega se ponovo vratio u Pjaćencu. Do kraja karijere igrao je još za Ankonu i Peruđu, prije nego što je 2000. godine odlučio da se povuče i okonča druženje s loptom.
Di Frančesko je igrao na poziciji veznog igrača. Iako nije bio pretjerano tehnički "potkovan", krasio ga je odličan prvi dodir i utrčavanja u protivnički prostor, s ozbirom da se podjednako dobro snalazio i u sredini i na krilnim pozicijama.
Dobre partije u "žuto-crvenom" dresu omogućile su mu da bude pozvan u nacionalni tim Italije. Za "azure" je odigrao 12 utakmica i postigao jedan gol.
PRIJE ROME
Kada je u 39. godini počeo trenersku karijeru, nije izgledalo da će dogurati do klupe jednog od trenutno najboljih italijanskih klubova.
Jedno vrijeme radio je kao tim menadžer Rome, a kasnije i kao sportski direktor zadužen za transfere i niželigašu Val di Sangro. To ga nije dugo držalo i odlučio je da se okrene trenerskom poslu.
Mladi stručnjak preuzeo je juna 2008. godine trećeligaša Virtus Lanćano, ali već u januaru sljedeće godine, sa procentom od 30 odsto uspješnosti (šest pobjeda na 20 utakmica), otpušten je zbog loših rezultata.
Popularni EDF tada je odlučio da je vrijeme za odmor.
Punih godinu dana trajalo je "presabiranje", a onda se vratio u grad gdje je rođen 8. septembra 1969. godine, preuzeo rodnu Peskaru, koja se u to vrijeme takmičila u Seriji B. Godinu i po proveo je na klupi ovog tima, nakon čega je uslijedio poziv prvoligaša Lećea.
Dvije strane odlučile su da je vrijeme za rastanak, a Di Frančesko tako je prvi put u karijeri dobio priliku da vodi klub iz najvišeg ranga italijanskog fudbala.
Međutim, na stadionu "Via Del Mare" nije sve teklo kako se očekivalo. Samo dvije pobjede na 14 utakmica označile su kraj njegovo "šefovanja" u ovom klubu.
Uslijedila je nova pauza, ovaj put od šest mjeseci, a onda i poziv Di Frančesku da se pridruži Sasuolu.
Ispostavilo se to kao puni pogodak rukovodstva kluba. Di Frančesko je klub doveo do treće pozicije i baraža za plasman u Seriju A. Ali, u polufinalu Sampdorija je bila uspješnija.
Naredna sezona donijela je dugo očekivanu titulu i istorijski plasman u najviši rang. Promocija je osigurala Di Frančesku nagradu Panchina d'Argento (srebrna klupa), za najboljeg italijanskog trenera van Serije A.
Tako je Di Frančesko postao trener koji će zlatnim slovima biti upisan u istoriju "crno-zelenih", ali već početkom januara 2014. otpušten je zbog serije loših rezultata. Na njegovo mjesto sjeo je Alberto Malezani.
Samo tri mjeseca kasnije, predsjednik Sasuola Karlo Rosi, svjestan da je napravio veliku grešku, odlučio je da vrati Euzebija. Ovaj mu se odužio, odveo klub do opstanka nakon čega je krenuo novi uspon Sasuola.
Tim sa "Mapei" stadiona postao je stabilan prvoligaš da bi u sezoni 2015/16. osvajanjem sjajnog šestog mjesta, ispred Milana i Lacija, prvi put u istoriji izborio plasman na međunarodnu scenu.
U kvalifikacijama za plasman u grupnu fazu Lige Evrope, Sasuolo je nadigrao Crvenu zvezdu (3:0 u Italiji, 1:1 u Beogradu).
U grupi sa Genkom, Atletik Bilbaom i Rapidom nije bilo previše uspjeha. Sasuolo je takmičenje okončao kao posljednjeplasirani tim, ali Di Frančesko je sa svojom ekipom upisao još jedan sjajan rezultat savladavši Atletik Bilbao 3:0. Bila je to prva pobjeda na evro-sceni.
Nakon nešto manje od pet godina provedenih u Sasuolu, Di Frančesko je odlučio da je vrijeme za korak naprijed u trenerskoj karijeri. Prihvatio je ponudu Rome...