Kalidu Kulibali: Svi smo mi braća!

U poznatoj rubrici "The players' tribune", fudbaler Napolija otvorio je dušu i pričao o rasizmu i jednakosti.

Mislim da dok ne proživite nešto slično, ne možete zapravo da razumijete kakav je osjećaj. To je veoma ružna stvar, i o njoj je teško pričati, ali ja ću probati da vam objasnim kako je, jer postoji važna poruka koju želim da razumije svako dijete koje ovo čita. Prije nego što završim, reći ću vam najvažniju lekciju koju sam naučio u životu.

Ali, prvo moramo da popričamo o mržnji.

Prvi put kada sam "iskusio" rasizam u fudbalu bio je na utakmici sa Lacijom prije nekoliko sezona. Svaki put kada bih dobio loptu čuo bih povike navijača. Ali nisam bio siguran da li je sve to oko mene stvarno ili sam samo umislio. Kada lopta nije bila u igri, prilazio sam saigračima i pitao ih: "Da li oni to viču samo meni?"

Meč se nastavio, a ja sam shvatio da je neka grupa navijača Lacija pravila majmunske krike kad god ja dodirnem loptu. Bilo je nemoguće naći pravi odgovor u tom trenutku. Bilo je momenata kada sam samo htio da odšetam sa terena kako bih dokazao poentu, ali tada sam rekao sebi da bi to značilo da radim tačno ono što oni žele.

Sjećam se da sam se pitao zbog čega to rade - da li zato što sam crn, da li je normalno biti crne puti na ovom svijetu?

Vi samo igrate igru koju volite, kao što ste to radili i hiljadu puta prije toga. Ali onda se osjetite povrijeđeno i uvrijeđeno. Iskreno, došlo je do tačke u kojoj sam se praktično stidio samog sebe.

Poslije nekog vremena, sudija Irati je prekinuo susret. Dotrčao je do mene i rekao: "Kalidu, uz tebe sam, ne brini. Hajde da zaustavimo ova skandiranja – ako ne želiš da završiš meč, samo mi reci".

Smatrao sam da je to veoma hrabro s njegove strane, ali sam mu rekao da želim da igram do kraja. Zvanični spiker je zamolio navijače da prestanu i poslije tri minuta je nastavljeno sa igrom.

Ali, povici nisu prestali.

Nakon posljednjeg zvižduka hodao sam ka tunelu i bio veoma, veoma ljut, ali sam se sjetio nečega važnog. Prije utakmice sa mnom je na teren izašao dječak koji me je držao za ruku i zamolio me je da mu poklonim dres.

Obećao sam da ću mu ga dati nakon utakmice, pa sam se okrenuo i potražio ga. Našao sam ga na tribinama i poklonio mu dres. Znate šta je bila prva stvar koju mi je rekao?

"Veoma mi je žao zbog svega što se dogodilo".

To me je mnogo pogodilo – taj mali dječak mi se izvinjavao zbog gomile odraslih ljudi. I prvo što je pomislio bilo je kako se ja osjećam...

Rekao sam mu: "Nije važno. Hvala ti. Ćao".

To je dječiji duh, to je ono što nedostaje svijetu. Znam da se ovakvi incidenti ne događaju samo zbog boje kože, čujem i kada prozivaju neke moje saigrače na osnovu drugih stvari takođe. Srpske fudbalere nazivaju "ciganima", a Lorenca Insinjea "napolitanskim g**nom".

Moramo da nastojimo da budemo bolji i da bolje postupamo u ovakvim situacijama. Kada se nezgoda dogodi, klubovi izdaju samo saopštenje, i onda se ona ponovo desi. Možemo da posvjedočimo kako su riješili ove probleme u Engleskoj. Kada identifikuju osobu koja je pravila problem – dobije zabranu ulaska na stadion zauvijek.

Nadam se da će jednog dana tako biti i u Italiji. Takođe, razmišljam i o ljudima koji to rade. Kako ih promijeniti? Kako doprijeti do njihovog srca?

Nemam odgovore na ova pitanja. Sve što mogu je da ispričam svoju priču.

Svojim prijateljima često kažem: "Ako me gledate samo kao fudbalera, a ne kao "Malog Kulija", svog prijatelja, onda nisam uspio u životu".

Odrastao sam u malom gradu Sen Di u Francuskoj, punom emigranata iz Senegala, Maroka i Turske. Mi smo stigli iz Senegala, otac je izbjegao u Pariz i radio sedam dana nedjeljno kako bi skupio dovoljno novca da dovede i moju majku u Francusku.

Prvi put sam otišao u Senegal kada sam imao šest godina i bilo je veoma čudno vidjeti kako žive ljudi u drugim dijelovima svijeta. Sjećam se da sam molio majku da svoj djeci kupimo patike kako bismo mogli svi zajedno da igramo fudbal.

Ali, ona mi je rekla: "Kalidu, skini svoje patike, i igraj isto kao i oni". Na kraju sam to i uradio i tako je počela moja fudbalska priča.

U Francuskoj smo svakog dana igrali u parku pored naše kuće na improvizovanom terenu. Prekidali su nas automobili koji su prolazili, a u mom kraju je bilo jako mnogo imigranata, pa smo svakog dana igrali naše malo "Svjetsko prvenstvo" – Senegal i Maroko, Turska i Francuska, Turska i Senegal...

Bilo je to naselje u kojem smo svi bili složni. Ako je majci nešto bilo potrebno, pošalje te kod komšija, ne u prodavnicu. Nije bilo zatvorenih vrata, razumijete?

Kada bih otišao kod prijatelja i upitao: "Da li je Mohamed kod kuće", njegova majka bi rekla: "Nije, izašao je napolje, ali ako ti se igra plejstešn, slobodno uđi".

Igrao sam kao da sam u svojoj kući, i odmarao kao da sam u svojoj kući, a ako bi me zamolila da odem da kupim hljeb, ja bih to i uradio kao da me je moja majka zamolila.

U ovakvom okruženju, svakog prijatelja smatraš za brata. Bilo nas je crnih, bijelih, Arapa, Afrikanaca, Muslimana, Hrišćana, da – ali svi smo bili Francuzi. Ako smo bili gladni svi smo zajedno jeli turske obroke, ili smo odlazili na večeru kod mene kući da jedemo tradicionalnu senegalsku hranu...

Da, razlikujemo se, ali smo jednaki.

Kada je Senegal pobijedio Francusku na SP 2002. Senegalci su se radovali, ali su bili toliko srećni da su u isto vrijeme sa njima slavili i Turci, pa čak i Francuzi. To je ostalo u mom sjećanju, to je draž fudbala, i to je bio način na koji je naš komšiluk funkcionisao.

Možeš imati sve u životu – novac, skupa kola, ali ničim ne možeš kupiti prijateljstvo, porodicu i spokoj.

Iz Meca sam otišao u belgijski Genk, a zatim i u Napoli u Italiji i naučio sam mnoge jezike i upoznao različite ljude. "Kada znaš sve jezike, možeš da otvoriš sva vrata".

Prije nego što sam stigao u Napulj veoma sam se plašio jer nisam znao jezik i čuo sam da ljudi pričaju o mafiji i kriminalu koji su tamo prisutni. Nikad nisam bio tamo pa nisam znao da li govore istinu.

Kada sam bio u Genku, moj prijatelj Ahmed mi je jednom došao u posjetu na nekoliko dana. Čekao sam ga na željezničkoj stanici i u jednom trenutku mi je zazvonio telefon. Zvao me je nepoznat broj.

Javio sam se na engleskom jeziku i rekao: "Halo, ko je to?", a glas je rekao: "Zdravo, ovdje je Rafa Benitez". Rekao sam mu: "Ahmede, nemoj da me za****vaš. Čekam te na stanici", a zatim sam prekinuo.

Ponovo me je zvao, a ja sam se već iznervirao. Rekao sam: "Ahmede, prekini. Čekam te, kada stižeš?"

On je opet rekao: "Halo, Rafa Benitez je kraj telefona". Ponovo sam mu prekinuo vezu.

Nedugo nakon toga pozvao me je moj menadžer, upitao me je kako sam i da li sam se čuo sa Rafom Benitezom iz Napolija i obavijestio me je da će me ovaj nazvati.

Začuđeno sam pitao: "Molim?! Šališ se sa mnom? Mislim da me je upravo zvao, a ja sam mislio da je to moj prijatelj koji se šali sa mnom"...

Nakon toga je moj menadžer nazvao Beniteza, rekao mu šta se zapravo desilo i Rafa me je ponovo nazvao, a ja sam se javio kao da se ništa nije desilo. Postavio mi je brojna pitanja: o gradu, djevojci, životu, igračima... Počeli smo razgovor na engleskom, a završili na francuskom.

Rekao sam mu da znam Hamšika, a istina je da nisam znao ništa o gradu niti igračima, ali sam znao ko je Rafa Benitez i bio sam impresioniran svime što je rekao.

Odmah nakon toga sam nazvao agenta i rekao mu da uradi šta god samo da potpišem ugovor sa Napolijem. To je bilo na zimu i nije bilo dovoljno vremena da potpišem do kraja prelaznog roka, pa sam morao da sačekam ljeto kako bih prešao u Italiju.

Kada sam došao u klub, Rafa me je odmah izveo na večeru. Pokupio je vinske čaše sa svih stolova i počeo da ih vrti naokolo kako bi mi objasnio taktiku koju igra njegov tim.

Nakon što je sve to ispričao, rekao mi je: "Sada ćeš morati brzo da naučiš taktiku i jezik".

Nekoliko nedjelja nakon toga odveo me je u sobu za video-analizu i pustio mi snimke mojih najboljih poteza. Pitao sam ga: "Dopada Vam se to?", a on mi je rekao: "Nemoj više nikad ovo da radiš".

Zbunio sam se i rekao: "Ali, uzeo sam mu loptu!"

Teško je prevesti sljedeće što mi je rekao, ali to je bilo manje-više sljedeće: "Ovo je s**nje! Uzeo si je zbog svoje snage, a da je protivnik bio pametniji, bio bi u nevolji". Zatim mi je pokazao snimak sa jednostavnim potezima, to me je zbunilo, ali on mi je rekao da to treba da radim kako bih bio bolji igrač.

Od dolaska u Napoli sam to i postao, naučio sam taktike svjetske klase i sazrio kao fudbaler, i što je još važnije – kao čovjek.

Sada kada se vratim kući u Francusku, prijatelji me ne zovu "Senegalac" ili "Francuz", već kažu: "O, pa evo ga Napolitanac".

Napulj je grad pun ljubavi, podsjeća me na Afriku po svojoj "toplini". Ljudi žele da pričaju s tobom, da te dotaknu. Nije samo da te poštuju, već te i vole. Otkad sam ovdje, promijenio sam se kao čovjek i uživam u miru koji imam.

Najbolji dio mog boravka u Italiji je u vrijeme kada mi se rodio sin. Nikada neću zaboraviti ovo zato što je u pitanju luda priča koja sumira Napulj na najbolji način.

Moja supruga je otišla u bolnicu ujutru, a mi smo igrali sa Sasuolom kod kuće te večeri. Bili smo na video-analizi, a moj mobilni je vibrirao sve vrijeme. Obično sam ga isključivao za ove sesije, ali sam ga sad ostavio jer sam bio zabrinut za suprugu.

Zvala me je pet ili šest puta.

U to vrijeme trener je bio Mauricio Sari, veoma napet tip, pa nisam želio da se javljam. Kada se završilo, istrčao sam napolje i nazvao sam je, a ona mi je rekla da moram da dođem brzo jer se porađa.

Dotrčao sam do Sarija i rekao mu: "Mister, izvinjavam se, ali sad moram da idem, rađa mi se sin!"

On me je samo pogledao i rekao: "Ne, ne, ne. Potreban si mi večeras, stvarno si mi potreban. Ne možeš da ideš".

Rekao sam mu: "To je rođenje mog sina Mister, uradite mi šta god morate – kaznite me, suspendujte, nije me briga. Ja idem". Pogledao me je, bio je pod stresom. Pušio je cigaretu za cigaretom, razmišljao i na kraju me pustio da odem, ali uz obavezu da se vratim do utakmice.

Odmah sam se odvezao do klinike što sam brže mogao. Nisam mogao da propustim to ni za šta na svijetu. Stigao sam u podne, a oko 13:30 sam dobio sina. Oko 16 časova nazvao me je Sari – totalni ludak, u dobrom smislu, ali ludak!

Rekao je: "Kuli?! Je l’ se vraćaš?! Potreban si mi, stvarno si mi potreban! Molim te!".

Supruga mi se i dalje odmarala, siguran sam da sam i njoj bio potreban, ali nisam želio da iznevjerim saigrače i grad koji volim. Dobio sam njen blagoslov i otišao na stadion, naoštrio sam se da igram, a onda je Sari došao i zalijepio spisak igrača koji počinju utakmicu.

Gledao sam ga, i gledao... Na njemu nije bilo mog imena.

Upitao sam šokirano: "Mister, da li se šalite sa mnom?"

Rekao je: "Zbog čega? To je moj izbor".

Ostavio me je na klupi. Počeo sam zbunjeno da govorim: "Mister, ali moj sin, moja supruga, ostavio sam ih! Rekli ste da sam Vam potreban!"

On je hladnokrvno odgovorio: "Da, potreban si mi na klupi".

I to je bilo to, čitava drama za utakmicu u kojoj neću ni igrati... Sada kada se sjetim bude mi smiješno, ali u tom trenutku sam želio da zaplačem. Ipak, ne gledam na ovu priču kao na nešto negativno, ona pokazuje sve što volim u vezi Napulja. Morate da dođete ovdje da biste se i sami uvjerili. Da, možda su pomalo ludi, ali su i veoma gostoprimljivi.

Sada me možda poznajete malo bolje. Da, ja sam fudbaler. Da, ja sam crni fudbaler. Ali ja nisam samo to.

Ja sam Musliman, Senegalac, Francuz. Ja sam Napolitanac.

Ja sam otac.

Bio sam u svim krajevima svijeta, naučio brojne jezike i otvorio mnoga vrata. Imao sam dovoljno sreće da zaradim mnogo novca, ali podsjetiću vas na najvažniju lekciju koju sam naučio u životu.

Postoje tri stvari na svijetu koje novac ne može da kupi: prijateljstvo, porodica i spokoj.

To sam shvatio još kao dijete u Sen Diju, a to je i stvar koju želim da razumije moj sin. Nadam se da će me ljudi pamtiti kao takvog jednoga dana.

Da, možda jesmo različiti. Ali, svi smo mi braća.