U zbirci "Utopljene duše" Vladislav Petković Dis kao da je predvidio sopstvenu smrt, kada je njemačka podmornica u Jonskom moru potopila "Iliriju".
Veličanstvenu zbirku poezije Vladislav Petković Dis je 1910. godine nazvao "Utopljene duše". Sedam godina kasnije Dis se na današnji dan utopio u Jonskom moru. Baš kao što je spjevao: "Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka, da odnesem sve što imam u dubinu u duboku...".
Zla kob pratila je njegov život od početka. U Zablaću, kod Čačka, gdje je rođen, gledao je kako mu braća i sestre redom umiru. Od dvanaestoro sestara i braće, njih osmoro nije stiglo da pođe u školu.
Nesrećne godine ratovanja nesreću su uvećale. Kao i hiljade drugih srpskih vojnika, krenuo je sa srpskom vojskom preko Albanije, na Krf. Bio je ratni izvještač. Ali, načet tuberkulozom stigao je kao izbjeglica u Francusku. Odatle, mučen brigama o svojoj porodici koju je ostavio u Čačku u krajnjem siromaštvu, piše pisma. Bio je sam, ćutljiv i zamišljen sve vrijeme. Kada je govorio bile su to misli o svojoj porodici. Bio je siromašan, bolestan i očajan.
A onda je u jesen 1916. godine dobio pismo od svoje voljene žene Hristine koja ga obavještava da nije primila novac koji je poslao. Bio je izgubljen. Njegova žena i djeca su gladovali u Srbiji, a on nije mogao da im pomogne. Da je bar bio sa njima - bilo bi mu lakše. Da je bar mogao da nađe "prijatelja" i dođe do svog novca.
To mu je bila misao koja ga je ukrcala na brod za Krf. Jer na Krfu je njegov "prijatelj" trošio njegov novac po kafanama. Novac koji je značio spas za Disovu porodicu, a koji je trebalo da se šalje u Srbiju. Pre nego što se ukrcao na brod, u marseljskoj luci, napisao je ženi pismo: "Putujem danas. Da se oprostimo... Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama povjerovao drugima."
Kao da je osjetio smrt. U toj majskoj zori njemačka podmornica pogodila je brod "Iliriju". Brod je polako tonuo, a Dis se, svedočili su kasnije preživeli, među posljednjima ukrcao u čamac. Prvo su išle žene i djeca, pa stari. Dva dana kasnije izvučeno je tijelo velikog srpskog pjesnika. U džepovima su mu nađeni naočari i drahma i po.Tijelo je vraćeno nazad, u plavu grobnicu.
Književnik dr Miloš Đorić ostavio je zabilješku: "Nikada neću zaboraviti trenutak rastanka sa Disom, mojim Disom pretplaćenim na muke i patnje. Prije ulaska u lađu i puta na Krf, svratili smo u malu obalsku kafanicu 'Gabinus', sjeli smo za sto i popili po čašu malage. Jako vino prijalo je kao mlijeko, pa popismo još po jednu čašu. Za njegov srećan put i moj ostanak. Izljubismo se i Dis ode... Vukao ga đavo da ode, umjesto da ostane."
Kada se rat završio, njegova žena Hristina smatrala je da kao žena srpskog pjesnika i kurira Ministarstva prosvjete ima pravo na penziju. I dok je čekala da se molbi udovolji, zadesila ju je nova tragedija. Njihova ćerka Gordana umrla je od opekotina u požaru izazavanom nesrećnim okolnostima. Novi udarac sudbine uslijedio je godinama kasnije. Njihov sin Mutimir nestao je bez traga kao pripadnik jedinica Draže Mihailovića. Žena čije je srce prepuklo tri puta, poživjela je sama još nekoliko godina dok se nije upokojila u miru i sreći što će otići svojoj nebeskoj porodici.
Od Disa naciji su ostale dvije veličanstvene zbrike poezija i u njima antologijske pjesme "Tamniva", "Nirvana" i "Možda spava". Da je poživio, srpsko pjesničko nasljeđe bilo bi bogatije. Ali, nije stigao da napiše više. Pjesnik koji je prešao Albaniju, preživio glad, nesreću, metke i rat, utopio se u Jonskom moru. Imao je 37 godina.
(Mondo)