Slavni režiser iz Stokholma za "Novosti" o dobitniku prestižne nagrade za književnost, politici, umjetnosti, lažima Zapada, dvojici nobelovaca, antikampanji iz Sarajeva...
Peteru Handkeu je Nobelovom nagradom priznata nevinost, a njegov životni put je dostigao vrhunac i u toj sali Švedske akademije dotakao nebo. Ovo, u razgovoru za "Večernje Novosti", ističe slavni reditelj Emir Kusturica, koji je u Stokholm došao da podrži svog velikog prijatelja.
"To je čudo od literature, zato što je stvoreno u odbijanju apriorističkih stavova. Čak i u besjedi, a uglavnom u svojoj literaturi, on govori: ne budi analitičan, nemoj da se baviš zaključcima, pusti život da teče. Handke je provodnik fresaka koje sam život donese. Kao što je, na primjer, njegova osjećajna priča o maloumnoj sluškinji iz njegove besjede u Akademiji. U jednom trenutku je zaplakao, a i mi s njim. Bilo je vrlo dirljivo kada je počeo da govori fragmente iz slovenačkih molitvi", kaže slavni reditelj, koji je sedeo u prvom redu, čime mu je ukazana izuzetna čast.
Kusturica ističe da je bilo neobično biti na mjestu gde su toliki veliki pisci držali besjede:
"Nevjerovatan događaj, koji se desi jednom u životu, i njima, i onima koji gledaju. Krajnje skroman okvir, star, ni podove nisu dirali, u poistovećivanju s prohujalim vremenom i velikom literaturom. Divno je biti dio jednog tako izuzetnog događaja."
Čuveni reditelj, koji je i sam dotakao zvijezde, između ostalog osvajajući i Zlatnu palmu, ističe da je ceremonija u Švedskoj akademiji nešto posebno:
"U vazduhu se osjeća i vidi da je to polusveto mjesto. Ono što je za vojske značala Trijumfalna kapija u Parizu, to za pisca znači ovaj trijumf ovde."
Emir Kusturica naglašava da je propagandna mašinerija veoma jaka, ali da ona ne može da zahvati životne tokove.
"Život je mnogo jači od toga. Handkeov trijumf je pokazao da se njegova literatura poslije toliko godina uvriježila kao standard na Zapadu", kaže Kusturica, naglašavajući da sada mladi pisci oponašaju Handkea. "Pišu u prvom licu, rečenice su im ogoljene od atributa, govore o suštoj egzistenciji, o životu bez uljepšavanja, poništavanja, uvećavanja i smanjivanja. Govore o onome što jeste."
Literatura je tako ostavljena onima koji se ne bave rekonstrukcijom i epopejama, što je uloga koju je preuzeo Holivud, već ljudskom egzistencijom:
"Handkeova pobjeda je potpuno izvan trendova koji se uspostavljaju preko malih prenosilaca, malih država, koje u tome učestvuju u saglasju s velikim zadatkom. A veliki zadatak je uvijek bio isti. To je istočno pitanje, i pomjeranje na istok. Šta je Kosovo, nego to?"
Kusturica povlači i paralelu između dvojice nobelovaca, Andrića i Handkea.
"Vrlo je indikativno da se obojica, i Handke i Andrić, nisu zakačili za srpsko pitanje zbog nacionalizma, nego iz osjećanja neravnoteže i nedostatka pravdoljublja. Taj element je Handkea i doveo do nas."
Ovo pominjanje "obojice" nobelovaca nije bio lapsus: "Obojica su naši! Ne zbog poistovećenja sa nacijom, već s teškom pozicijom."
Kusturica podsjeća da su, u vrijeme kada je Andrić trebalo da dobije Nobelovu nagradu, naše ambasade dobijale instrukcije da lobiraju u korist Krleže:
"Ne može jedan Komšić iz Sarajeva da shvati da švedska princeza ne može da utiče na ljude koji se bave literaturom! On misli da je to sve kao onda kada su Hamdija Pozderac i drugi jednim telefonskim pozivom mogli da završe sve. Ne može švedska princeza da utiče, kao što nisu mogla diplomatsko-konzularna predstavništva da nagovore te ljude da Krleža dobije Nobelovu nagradu. Jedna od najvećih tekovina zapadne civilizacije je da u rad institucija ne mogu da se upliću prsti vlasti i političara. Komšić, jedna sarajevska špenadla, koja pokušava da se ubode, ne zna da principi mezetluka na kome se stvari završavaju, na Zapadu jednostavno ne funkcionišu."
Handke je, kaže Kusturica, jedini čovjek koji je svoj život iznajmio literaturi.
"Drugog ne znam! Samo slikari tako rade. U književnosti to nije zapamćeno. Bilo je raznih avanturista i ideja, kao što su Hemingvej ili Selin, koji su impuls života prenosili gotovo vijerno, ali nikad niko nije tako žudio za tim da se istraje na životnom talasu, da se ta poezija prevede u dokument i da se nađe mjera u kojoj osjećanja nisu lažna."
Utoliko je, kaže, njegova pobjeda veća, u vremenu kada je umjetnost u velikoj degradaciji.
"Literatura, u žanrovima od najgoreg kiča do ozbiljne književnosti koju pišu Prilepin i Frenzen, nema vremensku definiciju, nego je ostavljena sama sebi. Uvijek su veliki istorijski lomovi rađali pokrete. A ovde je riječ o jednom čovjeku i jednom životu."
Handke je, kaže Kusturica, prava žrtva nove ideje koja vlada planetom.
"Kao što mobilni telefon postaje nezaobilazni sastavni dio života, to je postalo i političko uvjerenje. Pošto mu je životni princip da odbija apriorističke stavove, Peter Handke je tako posumnjao da je u građanskom ratu u Jugoslaviji propaganda osnovno oružje. Otišao je na ta mjesta i posvjedočio sam. Stigao je do nas, kako sam kaže, ne znajući da li je to zbog vjere ili zbog boga, na putevima gdje još postoje temelji veza između Konstantinopolja i Rima, Rima i Pariza, Pariza i Beograda, Beograda i Moskve. Na nogama je, koračajući, stigao do nas i odbio te apriorističke stavove koji su u prirodi stvari u ovom vijeku i na početku ove gungule u kojoj živimo do kraja ispolitizovani."
Nobelova nagrada Handkeu će biti uručena u utorak.