Momak koji je ujedinio fudbalsku Srbiju, momak koji je pobijedio tešku bolest i koji je ponovo na terenu. Milan Vilotić, momak koji zaslužuje aplauz.
I danas, kada priča o podršci koju je dobio sa svih strana, pa čak i južne tribine, Milanu Vilotiću zadrhti glas. Momak, krajnje iskreno i bez predrasuda, kaže da ne zna kako da se oduži navijačima Partizana na riječima ohrabrenja. Za Delije ne brine, zna da će ostaviti srce na terenu…
Kada je s papirom u rukama ušetao u Hotel "Kalista" u nedelju uveče, od Milana Vilotića nije bilo srećnijeg čovjeka na svijetu.
Ovaj hrabri momak pobijedio je tumor za svega šest mjeseci i sada već trenira sa fudbalerima Crvene zvezde. Njegova priča, u početku tragična, a potom junačka, ujedinila je fudbalsku Srbiju bar na kratko. Čak i tamo gdje je najdalja, na rastojanju sjever-jug.
O svemu tome, kao i sportskim pitanjima, sa Vilotićem su odmah poželjeli da razgovaraju novinari koji prate Crvenu zvezdu u Beleku. Iako je bio umoran od puta, gladan i neistuširan, Vilotić je prihvatio, ali nas je podsjetio na nešto što smo znali još dok je gospodario pred svojim golom u dresu Crvene zvezde.
Milan se nikada nije "gurao" da daje intervjue, radio je to samo kada mora.
"Sve mi je nedostajalo… Ali ne i novinari", iskreno je i sa osmijehom rekao Vilotić.
"Izvinjavam se što sam iskren, vi znate da ja nikad nisam volio da pričam, da sam povučen, ali sam svjestan da kao fudbaler Crvene zvezde moram da budem u medijima. Na kraju krajeva, to je vaš posao i ja to poštujem", naveo je Vilotić oćitavši pojedinim sportistima lekciju iz onoga što često sami zovu "profesionalizam".
Ipak, povod za razgovor je bio lijep. I više od toga.
"Prelijepo", odgovorio je Vilotić na pitanje: "Kako se osjeća?"
"Ovo je mjesto gdje ja pripadam. Od sedme godine gradio sam sebe kroz pripadnost grupi i jedva sam čekao da dodjem", dodao je.
Beograđanin, rođen 21. oktobra 1986. godine, kaže da ga je saznanje da boluje od tumora samo ojačalo i učvrstilo ciljeve.
"Ovo sve što mi se dogodilo samo je učvrstilo moje ciljeve i želje. Želim trofeje sa Crvenom zvezdom i svjestan sam da ću teško u karijeri igrati za veći klub, samim tim i da ću teško na bilo kom mjestu biti u situaciji da se borim za trofeje kao u Crvenoj zvezdi. Zato, uz podršku navijača, želim da ostvarim to što prije, jer to ovdje mogu", ističe.
Motivi?
"Motivi? Imam ih toliko da mislim da bih mogao odmah da igram utakmicu. Ipak, znam da će biti uspona i padova, teških perioda, ali i sada vjerujem u sebe, kao što uvijek jesam. Kao kada se preda mnom stvorio ovaj veliki problem", rekao je visoki defanzivac i opisao kako je izgledao dan kada je saznao da će moći da se bavi fudbalom.
Bila je kiša i hladno u Bolonji, a Vilotić je imao tremu pred trening, jer je znao da će ga posmatrati čovjek koji će reći konačno "DA" ili možda "NE". Ime mu je profesor doktor Merkuri.
"U januaru sam sa grupom igrača koja se takodje oporavljala u Bolonji radili trening po blatu i kiši, a sve to gledao je doktor, koji je trebalo da mi potpiše dozvolu da mogu da treniram i bavim se fudbalom. Poslije takvog treninga, baš me je izmaltretirao, dizao sam ruku u sve položaje i odradio sve vježbe… Njegova reakcija rekla mi je više od papira koji je kasnije potpisao", prisjeća se Vilotić i priznaje:
"A, iskreno, imao sam tremu tada…".
Kako si doživio podršku koju si sa svih strana, pa i od navijača Partizana (otvorili su i poseban profil na Facebook-u), dobio u trenucima kada je javnost saznala za tvoju tešku bolest?
"To me je iznenadilo… Fasciniralo", rekao je Vilotić i nastavio:
"Kada sam saznao da sam bolestan, htio sam da se uvučem u sebe i pronađem put ka izlječenju. Ipak, podrška je stizala sa svih strana i nisam bio ravnodušan. I danas razmišljam kako svima da se zahvalim…"
On nema dilemu oko toga kako će se zahvaliti navijačima Crvene zvezde.
"Što se tiče Delija, za njih je lako, jer ću ostaviti srce na terenu na svakoj utakmici i truditi se da se zahvalim dobrim igrama i pobjedama, ali što se tiče navijača Partizana… Zaista ne znam kako bih mogao da im se zahvalim, šta da uradim. Uglavnom, svima koji su me podržali neizmjerno sam zahvalan", podvlači Vilotić.
On bi, kao pravi sportsmen, volio da u budućnosti neke lijepe vijesti ujedinjuju ljude u Srbiji, a ne samo slučaji kao što je bio njegov.
"Opet, na neki način mi je krivo što je baš takav slučaj ujedinio sve navijače. Volio bih da ubuduće i neke lijepe stvari postignu isto".
Svjestan ozbiljnosti svoje bolesti, koju je u gotovo rekordnom roku pobijedio, ali i veličine Zvezdinog imena, Vilotiću nijednog trenutka nije zasmetalo to što je Crvena zvezda dovodila igrače na poziciji stopera poslije njegove operacije, kao i to što možda i dalje traga za istim.
"Crvena zvezda mora da ima rezultate… Stavite se u ulogu predsjednika kluba, sportskog direktora, navijača, saigrača… Isprva, nije se znalo ni da li ću biti sposoban da igram fudbal ponovo, a potom se nije znalo ni kada ću se vratiti. Klub je morao da reaguje i ja to potpuno razumijem", realan je i sa obe noge na zemlji Beogradjanin, bivši mladi i vjerovatno budući "A" reprezentativac Srbije.
"Na kraju krajeva, sada sam tu i nikada se nisam plašio konkurencije, pa neću ni ovog puta. Ja sam svjestan da je interes kluba iznad svih ličnih interesa", zaključio je Vilotić.
On je već ostvario najveću pobjedu u svojoj karijeri i životu, a svaka sljedeća biće sve sladja i sladja.
(Izvještač MONDA iz Turske Nikola Janković - foto: FZ Crvena zvezda i MN Press)