Kolumnista Monda se u danima oporavka od manje intervencije opušta i oduševljava - fudbalom, i to kakvim - majstorijama Vejna Runija.
Malo je reći da je nezgodan osjećaj kad te tokom šetnje kao od šale prestigne neka bakica, i to sa dve pune kese u rukama. Nedostajalo je još samo da mi mahne u stilu ‘ajde čoveče, ne smetaj, vidiš da žurim. A ja još, pri tom, zapeo svojski, pa i pomislio da mi je korak već solidan. Vježbam, zapravo, trudim se da se što prije oporavim nakon operacija na nogama, ali, naravno, ništa ne može baš toliko brzo koliko bih ja htio.
Činjenicu da jesam bangav, kilav, nemoćan, a da drugi oko mene gotovo zuje nastojim da nadvladam uvjeravajući sebe da, ipak, svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Pa, kad prođe još tih nedJelju dana čini mi se da neću odoljeti a da, onako usput, ali namjerno prestižem bakice, dekice, a drznuću se u tom smislu, nešto kasnije, i na mlađariju.
Ovako dokon, nagledah se proteklih dana sporta na malom ekranu, posebno fudbala. Većina utakmica i nije bila baš za neko posebno uživanje, pa ni ona između dva kluba iz Mančestera. Ali, kakav je gol makazicama dao Runi! Baš k’o nekad Pele, što bi rekli stariji. Leđima okrenut golu, visoko skače i hvata volej kakav se i na treningu rijetko viđa. Zanesen viđenim zaboravih da sam bangav i umalo da se povrijedim, jer sam iznenađen takvom majstorijom krenuo da poskočim od oduševljenja.
Da, to je fudbal.
Dovoljan je bio samo jedan potez da utakmica, koja je bila prava prvenstvena i na baš za oko lijepa, ostane zapamćena.
Sutradan se u novinama i kafanskim razgovorima tim povodom pominjao samo Runijev gol. Ko je još u toj utakmici imao i kakve su bile propuštene prilike niko nije ni pomenuo. Sve je zaboravljeno onog trenutka kada su, kako sportski novinari vole da kažu, sjevnule te fantastične makazice. Možda u ovom momentu ne djeluje simpatično pomisao da ćemo do sljedećeg sličnog gola čekati godinama, ali to svakako ide u prilog samom Runiju, jer će se isto toliko vremena prepričavati ove njegove makazice.
Tako je to u sportu, pa i fudbalu. Pamte se rezultati, a još više majstorije pojedinaca. U svijetu više milijardi navijača jednim potezom, ali u pravo vrijeme i na pravom mjestu, postaje se sportska legenda. I to priznaju svi, pa i oni koji ne vole baš dotični klub. Ljepota sportske majstorije, čak, ponekad miri suprotstavljene tabore.
Prosto rečeno, ako zaista voliš (u ovom slučaju) fudbal, onda skidaš kapu pred majstorom.
U neka ranija vremena, nakon ovakvog ili sličnog sportskog majstorluka, djeca su mjesecima pokušavala da izvedu makar sličan potez. I po cijenu razbijenih koljena, lakata, itd. Onaj koji bi prvi u tome uspio odmah bi dobijao nadimak po dotičnoj legendi i često ga je nosio baš dugo – naravno, ukoliko je ostao da živi u starom kraju. Ako bi se, međtim, odselio u neki drugi kraj, ništa od slavnog nadimka. Jer, tamo nema svjedoka da je tad i tad uradio baš to i to. U slučaju da je mnogo žalio za tim, izgubljenim nadimkom morao bi ponovo da se dokazuje, naravno, na novom igralištu.
Danas nečega sličnog gotovo da nema, možda tek na ponekom od ljetnih turnira u malom fudbalu. A na betonu se, međutim, ne može baš sve kao na travi.
S obzirom na to da sam trenutno “povrijeđen” pitao sam ovih dana doktora, u šali - kad ću moći da igram fudbal. On je, u istom stilu, odgovorio - što se mene tiče bićeš spreman za mjesec dana, a poslije sve, ipak, zavisi od trenera!
(Slobodan Stupar MONDO)