Tomislav Ivković, legenda jugoslovenskog fudbala i sportski direktor banjalučkog Borca prisjetio se Svjetskog prvenstva 1990., igranja za Dinamo i Crvenu zvezdu, a osvrnuo se i na novu ulogu u banjalučkom klubu.
Banjalučki Borac ove zime dobio je veliko pojačanje, Tomislava Ivkovića, proslavljenog golmana koji je igrao za velikane poput Crvene zvezde, Dinama, Sportinga iz Lisabona.
Sada već bivši trener sarajevskog Željezničara u banjalučkom Borcu obavlja funkciju sportskog direktora, au intervju za televiziju Elta istakao je da aktuelni šampion BIH mora da ima bolju infrastrukturu.
"Ovdje sam sedam dana, gledam, pratim, snimam, dosta toga sam vidio. Poražavajuće je stanje sa infrastrukturom kada je Borac u pitanju. Imamo samo jedan glavni teren i nemamo gdje trenirati, ne računam onaj teren sa vještačkom travom, tamo ne možeš trenirati. Usudio bih se reći da su ovo amaterski uslovi. Ljudi koji vode ovaj klub daju svoj život i sve da bi on bio najbolji u BiH. Da bi se to ostvarilo moraš imati infrastrukturu. Grad je vlasnik i on dozvoljava da ovo propada, ne ulaže se, nisu ovo uslovi za klub koji bi trebao biti u vrhu bh fudbala”, istakao je Ivković.
Njegovi prioriteti već su posloženi kada je u pitanju prelazni rok.
“Meni je bitno da Zakarić ostane. Imamo preliminarni dogvor da tako i bude. Moramo se pojačati na krilima brzim igračima da malo dobijemo na toj brzini. Ideje imamo, onog koga dovedemo treba da bude pojačanje, da pravi razliku. Igrači koji su tu, po mom mišljenju mogu i moraju više, nisu još na svom maksimumu”.
U emisiji “Moja priča” Ivković se prisjetio i igračkih dana i početaka u zagrebačkom Dinamu, za koji je igrao od 1978. do 1982. godine I osvojio jedan kup Jugoslavije i jednu šampionsku titulu.
“Dinamo je imao jako kvalitetne igrače. Cijelu priču je započeo Vlatko Marković kao trener. Bilo je puno kvalitetnih igrača. Mlinarić, Zajec, Krnanjčar, vrlo velika imena i strašni igrači. Ćiro je to na kraju sve složio i vodio na jedan inteligentan, šarmantan način, na svoju šatrologiju i na znanje uspio je motivisati tu ekipu na čudesan način i dovesti do titule šampiona”, rekao je Ivković I nastavio o “treneru nad trenerima”:
“Ćiro tada ne znam ni da li je spavao i jeo. Jeo je samo čokoladu, a nikad ga nisam vidio za stolom da sjedi i jede. Bio je specifičan, imao je specifičan način rada. Oko sebe je okupljao sve, novinare pogotovo. S njima je živio svaki dan. Znao je s njima. On je bio jedan od najvećih šmekera i šatrologa koje sam ja vidio u životu. Sa svakim je znao razgovarati. Za svakog je imao priču. Ćiro je bio mag. Njegove metode ipak nisu mogle dugo trajati. Svagdje je prva godina njegovog rada bila fantastična, da bi ga onda poslije provalili, pa je bilo drugačije. Šteta, jer je zaista specifičan. Moram reći i to da Ćiro i ja nikad nismo bili prijatelji, niti smo bili u normalnim odnosima. Bili smo karakterno slični, dva jaka karaktera, koja su se odbijala jedan od drugog, ali moram da ga respektujem zbog svih tih njegovih rezultata, ali imam svoje mišljenje”.
Poslije konflikta sa Ćirom, otišao je u Dinamo iz Vinkovaca, a 1983. godine prešao je u Crvenu zvezdu. Debitovao je na prijateljskom meču protiv Pelistera.
“Kada sam vidio 20 000 ljudi pomislio sam kakav je to klub, kakva veličina kad na takvoj utakmici dođe toliko ljudi. Dolazim iz isto velikog, gospodskog kluba kao što je Dinamo, a onda dolaziš u možda još veći klub i doživiš nešto što nisi mogao ni pomisliti”!
Prisjetio se i jedne anegdote. Jesenji dio prvenstva nije baš bio uspješan po crveno-bijele, ali…
“Bio je jedan konobar koji je radio u hotelu gdje sam ja stanovao i on je uvijek meni govorio: „Tomo ne sekiraj se, Zvezda je ko Karl Luis, nema dobar start, ali je uvijek prva na kraju, tako da doće to na svoje.“
Na pitanje koja je razlika između Dinama I Crvene zvezde odgovorio je:
“Dinamo je najgospodskiji klub u kojem sam igrao, ima taj ‘štih’, manire, te neke stvari, koje se ne mogu kupiti. Zvezda – organizacija, posloženost kluba, logistika, korak ispred svih! Unaprijed se išlo godinu, dvije uvijek u razmišljanjima i svemu. Klub u u kojem se znalo gdje je mjesto trenerima, igračima, predsjedniku, direktorima, upravi…Već tad su razmišljali kako će osvojiti Kup šampiona, što je možda u tom periodu djelovalo kao utopija, ali oni su poslije našeg poraza od Benfike vidjeli način kako bi mogli doći do trofeja ili finala i poslije nekoliko godina su uspjeli u tome”, rekao je Ivković.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 38 utakmica. Ljubitelji fudbala I dalje ga pamte po odbranjenom penali Dijegu Armandu Maradoni na meču protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu u Italiji.
“Da, jer sam mu već jednom odbranio. To je čista psihologija. Ja bih volio da je on dao oba puta, a da sam ja pobijedio sa reprezentacijom i klubom. Drugi put nije prihvatio opkladu. Imao je drugih problema, pa nije imao vremena. To je intuicija. Uvijek volim duele protiv velikih, pravih igrača, jer s njima možeš ići ‘na varanje’. S ovima koji jako šutiraju, imaju tehniku udarca je teže. Sa ovim ‘prevarantima’ je puno lakše", zaključio je Ivković.