Legendarni kapiten Partizana je u razgovoru za Glas Srpske govorio i o promašenoj prilici protiv Madriđana, koja mu je u velikoj mjeri obilježila karijeru.
U ljeto 2019. godine, Saša Ilić rekao je – dosta.
Legendarni kapiten Partizana odlučio je da u 42. godini okonča igračku karijeru, tokom koje je uknjižio čak 603 nastupa za crno-bijele, uz 159 pogodaka.
Za prvi tim kluba iz Humske debitovao je davne 1996. godine, a u razgovoru za Glas Srpske, prisjetio sve kako je sve počelo...
"Porodica se preselila iz Kostoca. Dobili smo stan u Borči. Otac je bio veliki partizanovac, na svu sreću poznavao je, sada pokojnog bokserskog reprezentativca, Svetomira Belića, koji je opet poznavao neke ljude iz fudbalskog kluba. I tako se dogovore za trening. A tamo, na igralištu, dvjesta mališana. Trenirao nas je čika Conja Matekalo. Otac me doveo još tri-četiri puta na trening, na popularnu Blatušu i poslije sam dolazio sam. Živjelo se u drugačijem vremenu, mnogo bezbjednijem i bezbrižnijem. O uslovima nije bilo ni riječi, želio sam samo da potpišem ugovor i postanem član kluba koji volim. Nije bilo uslova. Uz neke stvari koje su se kasnije dešavale, a prije svih rođenje moje djece, to mi jedan od najradosnijih trenutaka u životu. Nije tajna šta sam dobio tada. Platu, samo platu i ništa više... Eto, reći ću, ona je bila 500 maraka. Te godine kada sam ja debitovao bili su brojevi od jedan do 25. Ekonom je bio čuveni Gavran. On mi je rekao da je jedinica slobodna. Ja sam mu odgovorio: "Nemoj samo nju da mi daš". Džaba. Sljedeće godine ostao je broj 22, krenuo sam da igram, počele su neke dobre stvari da se dešavaju i meni i Partizanu i tako mi je ostao taj broj, tako se namjestilo", rekao je Ilić za banjalučki list.
Sa Partizanom je osvojio deset titula državnog prvaka, te sedam trofeja u Kupu. Ipak, osim svih blistavih trenutaka u crno-bijelom dresu, karijeru mu je obilježio i promašaj u Humskoj protiv slavnog Reala, u istorijskom nastupu Partizana u Ligi šampiona davne 2003. godine.
Tada su se crno-bijeli pod komandom Lotara Mateusa plasirali u evro-elitu savladavši u trećem kvalifikacionom kolu ekipu Njukasla nakon izvođenja penala.
U grupi nakon toga, sastali su se sa Realom, Portom i Marsejom, a u takvoj konkurenciji, beogradski tim je zauzeo posljednje mjesto sa tri boda, jednim manje od Francuza, koji su kao trećeplasirani nastavili evropski nastup u tadašnjem Kupu UEFA.
"Svi me i danas pitaju za taj promašaj i kad sjedimo na slavama, kad se malo opustimo. Taj promašaj nas je možda koštao da prođemo grupu kao treći i odemo u Kup UEFA. Sa ove tačke gledišta, prosto mi je nevjerovatno da neko može da 'fula' iz te pozicije. Prvih par godina nisam uopšte htio da gledam snimak, znao sam da će mi biti još teže. Kasnije sam puštao po nekoliko puta i nikada nisam našao adekvatno objašnjenje za promašaj. Dobro se sjećam, imao sam mnogo više vremena nego što je potrebno bilo kom igraču da reaguje sa te distance. Napravio sam korak više, Iker Kasiljas je već bio na zemlji i nije mogao da bude bliži lopti, iskusno je načinio trzaj, ja sam se uplašio, produžio lijevu nogu i... šutnuo... Ne kapiram kako je sa metar udaljenosti od gola mogla da ode pet metara od stative. Žalim i dalje, žaliću ko zna koliko... bila bi to istorijska pobjeda protiv jednog od najjačih timova u istoriji madridskog Reala. Dao sam poslije gol Madriđanima u dresu Selte, ali nažalost u 'pogrešnom momentu'", sjeća se Ilić, za kojeg je Dragan Ćirić jedan od najboljih saigrača sa kojima je ikad igrao, što je ponovio i u razgovoru za Glas.
"Ćira nije napravio karijeru kakvu je trebalo da napravi. To što je on radio na terenu, to je bilo za ne povjerovati. Kakav je bio majstor govori vam i činjenica da je iz našeg prvenstva otišao direktno u Barselonu, a mi zbog sankcija nismo mogli igrati evropske utakmice. Bio je stariji od mene i više se družio sa Savom Miloševićem, Adijem Nađom, Đoletom Tomićem, Belim Bjekovićem... Mi smo bili djeca, tek priključeni seniorskom timu. Uvijek me je intrigirala ta Ćirina nezainteresovanost za fudbal. Nije ga zanimalo ni protiv koga igramo, ni koji je rezultat. Samo obuje kopačke i izađe da se zabavlja."
Osim Reala, još jednu utakmicu nikako ne može da prežali...
"Pa sigurno onaj protiv Kroacije u Zagrebu (0:5), jedan od najbolnijih poraza, ali meni je ta prva utakmica protiv njih u Beogradu promijenila životni put. Kod kuće smo slavili sa 1:0, bio je ogroman naboj, prvi mečevi poslije svega što se dešavalo na ovim prostorima. U revanšu smo pretrpili težak poraz, ali tadašnja Kroacija je bila zaista jaka, predvođena Robertom Prosinečkim, Markom Vidukom, Silviom Marićem... To su momci koji su napravili ogromne karijere i u tom trenutku su bili bolji od nas."
Saša Ilić jedan je od rijetkih igrača Partizana za kojeg i navijači vječitog rivala imaju samo riječi hvale.
"Dugo sam u fudbalu i svi znaju koliko volim Partizan, ali i poštujem Crvenu zvezdu kao najvećeg rivala. Sa navijačima Zvezde nikada nisam imao probleme. Uvijek su pokazivali respekt prema meni. Nisam za bilo kakva neprijateljstva, osim ljutog rivalstva na terenu. Drago mi je da me poštuju navijači najvećeg rivala."
Partizan je posljednju titulu osvojio sad već pomalo davne 2017. godine, kada je na klupi sjedio Marko Nikolić. U toj sezoni, Ilić je odigrao 22 prvenstvena meča za crno-bijele.
"To se nikad nije dešavalo kad sam ja bio u Partizanu. Sada je period kada dominira Zvezda. Međutim, Partizan je veliki klub, mora što prije izaći iz ove krize i nadam se da će u narednim godinama doći do trofeja koje svi očekuju", istakao je Ilić, koji se nakon igračke okrenuo trenerskoj karijeri.
Tako je prvo radio kao pomoćnik u omladinskim selekcijama Srbije, a prvi samostalni klupski posao imao je u Čukaričkom, nakon čega je još radio kao trener sofijskog CSKA, sa kojim se nedavno rastao.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(mondo.ba)