Vlahović i Mitar da se dogovore ko će na klupu! Tri najjača utiska o igri Srbije i zašto "svađice" ne brinu

Analizirali smo igru reprezentacije Srbije protiv Slovenije i istakli tri najjača utiska sa meča na "Alijanc areni". /Od reportera MONDA Milutina Vujičića sa EURO2024./

"Mi Srbi smo takvi, moramo težim putem. Nije prvi put, uvijek smo išli težim putem…", rekao je poslije meča golman Predrag Rajković opisavši savršeno mazohizam na koji su se "navukli" srpski fudbaleri, bez odgovora na pitanje kako promijeniti loš ulazak u meč. I to se ne dešava samo drugi put zaredom, nego je Luka Jović apostrofirao da je to slučaj i protiv Švedske i Austrije.

Za početak, potrebne su bolje individualne partije, bez ikakve sumnje neki od fudbalera bili su daleko ispod svog prosjeka (i prosjeka ekipa), a tek nakon toga zapravo možemo da pričamo o nekom timskom nastupu - što se recimo kod Slovenaca prvo vidi. Tako bi u perspektivi, ako se ovi segmenti poprave, to moglo da natjera rivale da Srbiju nazovu "neprijatna ekipa". Tim riječima, i to još sa strahom u očima, tako se oslovljavaju Danci i Slovenci, dok je davno bio Katar kada je Srbija bila u tom društvu… Ima li ikakve nade da će se vratiti na taj nivo?

Utisci koje nosimo sa "Alijanc arene" govore da postoje ozbiljni problemi za koje je potrebno mnogo više od 96 sati da bi bili riješeni, ali ništa nas ne košta da ipak pokušamo da "ubrzanim postupkom" i rezanjem stvari u korenu dođemo do prosvjetljenja. Ništa nam drugo i ne preostaje.

MITROVIĆ I VLAHOVIĆ NE MOGU ZAJEDNO

Imati dva ozbiljna napadača u reprezentaciji je nekada dar, a nekada proklestvo. Mitrović je sa jedne strane najbolji strijelac u istoriji nacionalnog tima sa 58 golova, dok je sa druge Vlahović trenutno jedan od najboljih napadača svijeta koji tek traži svoje mjesto u reprezentaciji. Ko treba da bude prvi izbor? Kompromisno rješenje da obojica budu zadovoljna je da su istovremeno na terenu i to se u oba meča obilo o glavu. Za dvije utakmice razmijenili su tek jedan pas, veza između njih dvojice ne postoji, a potreba da su obojica u 11 narušila je koncepciju čitavog tima.

Ne samo da nedostaje fudbaler u veznom redu, nego i njih dvojica igraju "nešto drugo". Tako je Mitrović natjeran da igra na 45 metara od gola u potrazi za loptom, dok Vlahović zapravo igra iza špica, pa poludesno gdje mu je zadatak da pomaže u odbrani. Toliko su loše djelovali na terenu da neće biti iznenađenje ako jedan od njih priđe selektoru i predloži da se preseli na klupu.

Ništa Srbija nije dobila igranjem njih dvojice u napadu, samo frustriranost koja se prenosi na čitav tim, a to je uticalo i na pad samopouzdanja. Mitrović je ulazio u šanse protiv Slovenije, ali zbog nervoze ne bi uspio da uvuče konac u iglu do sutra, a ne da postigne gol. Takođe, Vlahović sve više podsjeća na onog Vlahovića iz Juventusa koji se ljuti na igru svog tima - i odluke trenera Alegrija - jer nedovoljno ulazi u šanse dok se njegov doprinos "traći" na nekom drugom dijelu terena. Međutim, zbog "one" reakcije Tadića, odluka da jedan ostane na klupi je sada mač sa dvije oštrice…

ZAŠTO SU "ORLOVI" ZABORAVILI DA IGRAJU FUDBAL

Uoči turnira najviše smo se plašili problema u odbrani, dok je glavni adut bio napad. Za dvije utakmice u Njemačkoj to se promijenilo, pošto se štoperska trojka Veljković-Milenković-Pavlović "utegla" u novom rasporedu, i još sa Predragom Rajkovićem na golu, međutim to je aktiviralo neke druge probleme za koje nismo bili svjesni da ćemo ih Srbija imati.

Sva četvorica imaju veliki problem sa iznošenjem lopte i učestvovanjem u igri, pošto im je takođe skrenuta pažnja da treba smanjiti rizik jer se to uvijek obije o glavu. "Govorio sam im, na početku utakmice nas niko nije napadao, a mi smo im dali poklon lopte. Oni tako dobiju elan i sigurnost, a mi uđemo u nervozu. Trebalo je da se dodajemo i steknemo sigurnost, to je bila komunikacija", poručio je Tadić poslije meča, pošto je morao da se opet "spušta" duboko u vezni red i traži loptu, jer nije funkcionisala veza štopera sa Ilićem i Lukićem.

U neku ruku, problem u pas-igri posljedica je i ispadanja Gudelja iz tima, pošto se uvijek spuštao između štopera i započinjao napade, dok čini se da Lukić i Ilić ne mogu sami da vode vezni red kao što je to recimo slučaj sa Modrićem i Kovačićem. Jednostavno, nemaju taj kapacitet i možda je previše što očekujemo od njih da Srbija igra lijep fudbal dok su linije čudno postavljene. Štoperi i vezni red se "sudaraju", bekovi su preširoko, a napadači predaleko.

BILO JE BURNIH REAKCIJA, ALI NEKA JE!

Iako je igra na momente bila anemična, raduje što karakterno srpski igrači nisu bili takvi. Gotovo svi su ispoljavali emocije na terenu, pa i oni od kojih nismo to očekivali poput Lukića, pošto je u njima dugo "kuvalo". Tako je Lukić u frustraciji lupao o zemlju kada je vidio da izlazi iz igre, prosto ljut jer nije više doprinio, dok je bilo i "svađica" koje uopšte nisu loša stvar.

Živković je dizao ruke traživši od Vlahovića da mu pomogne u odbrani, Vlahović i Mitrović su tražili da ih bolje uključe u igru, Tadić je tražio da svi budu malo hrabriji i preuzmu odgovornost sa loptom, dok je Rajković čak i vikao na svoju odbranu i tražio pomoć: "To je samo bio adrenalin. Želio sam da probudim ekipu, da krenemo življe i ofanzivnije. Ništa lično. Htio sam da se trgnemo i krenemo u napad!", objasnio je golman.

I sve te reakcije govore da je igračima stalo da se napravi uspjeh na Evropskom prvenstvu, ni oni ne žele da budu generacija koja je još jednom ispustila šansu na velikom takmičenju, pa bi upravo gol u 95. minutu mogao i da ih ujedini. Samo, moraju svi da dišu kao jedan. Ako samo jedan intenzitetom i energijom pravi problem - kao što je to bio Sergej protiv Slovenije - onda je sve uzalud.

Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!