Treba učiti od Norvežana. Za početak oni insistiraju da se djeca zabavljaju u sportu. I da probaju razne vještine. A, rezultat dođe. Očigledno je da dođe.
Kako se dogodilo da Norveška od 5,5 miliona stanovnika dođe nazad na Svjetsko prvenstvo poslije 28 godina i da na njemu razbije Brazil, petostrukog šampiona, u osmini finala? Naravno da nije slučajnost i da ne može to da bude.
Britanski "Gardijan" objavio je analizu rada sa djecom u Norveškoj i objasnio da iza ogromnog uspjeha tamošnje reprezentacija na Svjetskom prvenstvu stoji sistemski rad, započet još 2007. godine. U tom sistemu su odrasli i heroji reprezentacije, Erling Haland (25) i Martin Odegard (27) i razlikuje se od načina rada u mnogim drugim zemljama.
Norveški sportski savez (Norges idrettsforbund - NIF) 2007. godine je prilagodio "prava" koja je prvobitno usvojio još 1987, a koja određuju trenerima i sportskim organizacijama kako bi trebalo raditi sa djecom. Cilj je da se zaštite učešće, bezbjednost i radost svakog djeteta koje se bavi sportom i pravila su obavezna za svaki klub i za svaki klub koji je registrovan u okviru NIF-a.
Kakav je norveški sistem? Potpuno suprotan onome u kojem su, na primjer, odrasli Brazilci, u kojem je talenat za fudbal odmalena njegovan i odgajan striktno kroz omladinske fudbalske selekcije, sve do prvog tima, reprezentacije, transfera u inostranstvo...
Dakle, kako to rade Norvežani?
Prije svega, djeca uzrasta do devet godina igraju isključivo mečeve između svojih lokalnih timova. Nema tabele sa plasmanom timova, nema rangiranja rezultata i nema trofeja. Dječije ekipe uključuju se u regionalna takmičenja sa 11 godina, a i tada bez rezultata i bez tabela.
Tek kada napune 13, mladi Norvežani i Norvežanke počinju da se takmiče u nečemu što liči na državno prvenstvo.
Kako se boriti protiv ambicioznih roditelja?
Imaju Norvežani rešenje i zato, pa su zato smislili dva od navedenih osam "prava", a ona podrazumijevaju pravo na razvoj vještina i pravo na slobodu izbora.
U praksi, to znači da svako dijete ima pravo da se oproba u više sportova, umjesto da bude usmjereno ka jednoj disciplini, a sve to prije nego što bude dovoljno zrelo da samo donese takvu odluku. Za posebno talentovanu djecu to donosi dodatnu korist, jer vještine stečene u različitim sportovima mogu kasnije da prenesu u onaj za koji se na kraju opredijele.
Erling Haland je najbolji primjer
Navedene 2007. godine, Erling Haland imao je šest godina. Njegov otac, poznati fudbaler Alf-Inge Haland rekao je u jednom intervjuu da je njegov sin od 2007. do 2015. trenirao rukomet, atletiku i nordijsko skijanje. I tek uz to - fudbal.
Trenutno najbolji centarfor svijeta toliko je bio uspješan u drugim sportovima da o njemu kolaju urbane legende, poput onih da je kao petogodišnjak postavio svjetski rekord u skoku udalj iz mjesta (1,63 metra), što potpada pod mit. Ipak, definitivno je to da je imao 14 godina kada su ga u rukometnom norveškom sistemu vidjeli kao prototip igrača za budućnost, od kojeg bi reprezentacija mogla da ima korist.
"Pogledajte njegove golove imajući sve to na umu. Taj skok za udarac glavom vjerovatno ima dio eksplozivnosti zahvaljujući djetinjstvu provedenom u rukometu, gdje je skakao da bi uputio šut. Obratite pažnju i na to da njegov šut posjeduje sabranu, nenametljivu snagu nekoga ko je naučio da efikasno stvara silu, baš kao skijaš na planini, gdje se svaki suvišan pokret kažnjava. Naravno, ništa od toga ne može da zamijeni godine fudbalskog treninga koje su uslijedile, ali sportovi koje nije prerano napustio vjerovatno su i danas "u njegovim nogama", piše engleski list.
Haland nije jedini, samo najbolji norveški "proizvod"
U napadu Norveške igra Aleksander Sorlot (30), ofanzivac Atletiko Madrida, koji je proveo djetinjstvo u Trondhajmu trenirajući fudbal, rukomet i brzo klizanje.
Kao i Holand, i njegova porodica je sportska, otac je igrao za reprezentaciju na SP 1994. godine, a majka je bila rukometašica. Kao i Erling Holand, i Sorlot je svoje vještine iz drugih sportova prilagodio fudbalu, da u njemu bude uspješan, na veliku dobrobit reprezentacije.
Primjer za ovakav pristup je i golman Erjan Niland, koji je imao 17 godina kada su pravila uvedena, ali je i pored toga samoinicijativno trenirao rukomet i alpsko skijanje uz fudbal, pa se tek onda skrasio među stativama.
Ovo nije donijelo rezultat samo u fudbalu
Norvežani su strpljivo gradili sistem rada sa decom kroz sport i takav su uspjeh postigli da su u februaru bili najuspješniji na Zimskim olimpijskim igrama, sa čak 18 zlatnih medalja. Bili su uspješniji i od 60 puta većih država.
Primjera radi, nordijski skijaš Johanes Hesflot Klebo (29 godina, na slici) najuspješniji je olimpijac na Zimskim olimpijskim igrama sa čak 11 zlatnih medalja. Norvežanin je ove godine na ZOI u Milanu i Kortini sa šest zlatnih medalja postao zimski olimpijac sa najviše najsjajnijih odličja na jednim Igrama.
Norvežani su znali kako i šta i napravili su puni pogodak kada su u zakon uveli obavezu da se bude strpljiv prema djeci i da se sačeka da sama odaberu šta će trenirati, bez imperativa da se takmiče i da budu odmalena učeni da igraju "na rezultat".
"Ne vršite pritisak na djecu"
"Tih osam 'prava' nikada nije napisano sa ciljem da Norveška jednog dana osvoji Svjetsko prvenstvo. Napisana su kako bi dijete moglo da igra loše, a da se zbog toga ne stidi. Da devetogodišnjak dovoljno dobar za prvi tim i dalje može jednostavno da bude - devetogodišnjak. Svijet fudbala ovu generaciju pamtiće po pobjedama, ali ono što su ta pravila od početka željela da zaštite bila je, pomalo paradoksalno, radost", tvrdi autor teksta.
Nekadašnji golman Norveške Erik Torsvent objasnio je u nekoliko rečenica srž norveškog pristupa.
"Cilj je da uživaš u fudbalu i da ti on bude ono što najviše voliš da radiš u životu. Najvažnije je da na djecu ne vršite preveliki pritisak", kazao je on.