Poslije istorije, prebacujem vas na teren sporta. Na teren fudbala, najvažnije stvari u Engleskoj.
Svaki navijač na planeti će vam reći da je stadion njegovog omiljenog kluba za njega svetilište, hram. Teško da ćete ga ubijediti u suprotno, bilo da se radi o nekoj stadionskoj ljepotici ili ruglu i zarasloj travi. Ljubav prema fudbalu i klubu prevazilazi granice "normalnog". O tome su i knjige napisane.
Za ovih 40 godina koliko imam, bar 30 idem na utakmice i mogu za sebe da kažem da sam zaljubljenik u fudbal. Zato je, poslije istorijskog pristupa Londonu (obilasci Tower Hill-a i Tower bridge-a), na red došla najvažnija sporedna stvar na svijetu, u Engleza, svakako, najvažnija - fudbal.
Odlučio sam da krenem odande odakle bi i trebalo. Od Vemblija.
Na ulazu me je dočekao vodič Kris. Vedri gospodin u kasnim 60-im godinama. Dočekao me je sa pitanjem: "Odakle si?".
"Iz Srbije", odgovorio sam i već u glavi prebirao po imenima fudbalera koje on, možda zna.
"Iz Srbije!? Beograda!", iznenadio me je novim pitanjem-konstatacijom. "Da, da", odgovorio sam mu sa osmijehom, jer sam se za ovih nekoliko dana često susretao sa ljudima koji mi baš i nisu ulivali povjerenje da znaju gdje je Srbija kada bih im rekao odakle sam.
A onda novo pitanje: "Partizan ili Crvena zvezda?".
"Hej, pa odakle znate za Partizan i Zvezdu", uzvratio sam mu kontrapitanjem.
"Naravno da znam. To su dva velika kluba", reče Kris, koji je, kasnije će mi to reći, navijač Čelsija.
Nisam megaloman i ljjubitelj velikih stadiona, ali me je Vembli "zakucao" koliko je lijep. Veličanstven. Jeste da je riječ o novom stadionu, koji je zamijenio stari, ali nešto osjećate kad mu priklazite i stajete u njegovu sjenku, koju "baca" daleko.
Na ulazu u stadion dočekuje vas drvena prečka. Nije to bilo koja prečka. To je ona prečka iz finala Svjetskog prvenstva 1966. godine, koja je Englezima donijela trofej. Jedan od najspornijih golova u istoriji fudbala na meču Engleska - Njemačka (4:2).
Zanimljivo, u mojoj turi posjete Vembliju, bila je i četvoročlana porodica iz Njemačke. Kakav početak vizite Vembliju za njih! Prvo pa prečka!
Naš domaćin Kris nam je ispričao da je tada karta za finale koštala 50 penija, a paket za svih 10 utakmica, koliko je igrano na Vembliju u okviru tog Svjetskog prvenstva, ukupno 4,25 funti. Pa, za te pare sada, primjeti Kris, ne bih mogao ni kafu da uzmem!
Uveo nas je potom na tribine stadiona. Englezi ponosno ističu da je to jedini stadiona na svijetu na kojem je svih 90.000 stolica pokriveno. Dakle, nijedan gledalac ne kisne i ima dobar pregled dešavanja na terenu. Teren se namjerno ne pokriva, kako bi sunčevi zraci grijali travu.
"Znam šta ćete reći na to: Nou Kamp. Bio sam na Nou Kampu više puta i pokisao sam. Tamo nije pokriven dio za gostujuće navijače", rekao je simatični Kris, a potom ponosno istakao još jednu brojku:
Vembli je stadion sa rekordnim brojem toaleta - 2.168!
Stari Vembli ("doživio" je 77 godina), imao je atletsku stazu, a nekada su na njemu održavane moto-trke i trke pasa. To je, zapravo, bio glavni izvor prihoda za održavanje stadiona, godišnje je tek poneka utakmica odigrana na Vembliju.
Na novom Vembliju, čija je izgradnja koštala 757 miliona funti, godišnje bude odigrano 20-ak fudbalskih, nekoliko ragbi mečeva, ali se tu održavaju i koncerti. Stadion je u vlasništvu Fudbalske asocijacije Engleske, a od centra Londona udaljen je, pa...hm, recimo kao srpska Kuća fudbala od centra Beograda.
Karte za utakmice engleske reprezentacije, ukoliko je riječ o prijateljskom meču, koštaju 30 funti, a ako je takmičarska u pitanju onda je cijena 48 funti. Toliko je koštala i ulaznica za ovogodišnje finale FA Kupa.
Postoji, naravno, i mogućnost zakupa lože (ima ih 161). Manja, sa osam mjesta, godišnje košta 69.000 funti, a veća, za 20 osoba 26.000 funti. Kris je pokušao da mi "uvali" iznamljivanje jedne od loža. Nisam se dao, rekao sam mu da moram da razmislim.
Najbolja mjesta na stadionu u dijelu koji nosi ime čuvenog Bobija Mura, čija se statua i nalazi ispred stadiona, košta 9.000 funti godišnje po osobi. Uz mjesto sa odličnim pogledom, dobijate jelo, vino, šampanjac i pivo u neograničenim količinama.
Kad smo već kod Bobija Mura - to mu nije pravo ime. Odnosno nije mu puno ime. Zvao se Robert Fridom Čelsi Mur. Ali, s obzirom na to da igrao za Vest Hem i Fulam nije mu bilo baš najpametnije da u imenu insistira na onom Čelsi.
"On je jedini Englez koji je podigao trofej namijenjen svjetskom prvaku. Hm, kako stvari stoje, čini mi se da će ostati jedini", pomalo u šali kaže Kris o aktuelnom trenutku engleskog reprezentativnog fudbala.
U stadionu, dakle kada odete sa tribina da se okrepite, postoji čak 75 uslužnih barova, a tokom nedavnog ragbi turnira (učestviovali Novi Zeland, Australija, Vels i Engleska), samo u jednom baru prodato je 80.000 litara piva! (vidjećete na jednoj od fotografija da se pivo prodaje samo starijima od 21 godine).
Takođe, postoji i 20 restorana, koji tokom značajnije utakmice pripreme 15.000 obroka, a u objektu postoji 89 kuhinja! Tokom te značajnije utakmice više od 4.000 ljudi radi u objektu.
Od 1923. godine, kada je odigrana prva utakmica na Vembliju (Vest Hem - Bolton u FA Kupu), mnogo toga se promijenilo. Stari Vembli više ne postoji, ali i na ovaj novi, Englezi treba da budu ponosni.
(Izvještač MONDA iz Londona, Predrag Vujić)