Pauzu na Svjetskom rukometnom prvenstvu iskoristili smo da odgledamo fudbalsku utakmicu između Saragose i Sevilje. Bilo je 0:0, ali je vrijedilo.
Posao smo završili ranije tako da je i nama novinarima u srijedu ostalo slobodno popodne ovde u oblačnoj i kišovitoj Saragosi.
Još ranije je "pao" dogovor da posjetimo La Romaredu, stadion najvećeg kluba u regiji Aragon. Na ruku nam je išlo i to što je Real Saragosa pred svojim navijačima igrao prvu utakmicu četvrtfinala Kupa kralja protiv Sevilje.
Neki od nas su se zbog vremenskih neprilika nećkali kao strine, ali ja nisam imao dilemu:
"Moram da vidim to mjesto na kojem je Jugoslavija igrala na Mundijalu 1982. Obožavam stadione, a na ovom nisam bio", bio sam spreman na sve.
U mojoj namjeri nisu mogli da me spriječe ni pomenuta kiša, kao ni vjetar, inače, vrlo neprijatan u ovoj regiji, dolazi sa Pirineja i subjektivni osjećaj temparature vazduha čini daleko nižim od onog koji pokazuje živa na Celzijusovoj skali.
Došli smo na 20 dana u zemlju svjetskih i evropskih fudbalskih prvaka, a da ne odemo na neku utakmicu!? To stvarno ne bi imalo smisla...
Na ulazu u pres centar sačekali su nas ljubazni domaćini i koverta sa sedam "pozivnica" za novinare iz Srbije. Karte nam je obezbijedila Julija samo jednim slanjem "i-mejla" na adresu kluba.
Poslije fotkanja oko stadiona (kao grupa turista iz Japana), vrijeme do početka utakmice "ubili" smo u kafani koja se nalazi u neposrednoj blizini La Romarede. Tamo su već bili "ulogoreni" navijači domaćeg kluba, a vrlo brzo pristigli su i oni iz Andaluzije.
Jedni pored drugih, svako za svoju dušu, naručivali su pivo (naravno da nema zabrane točenja alkoholnih pića oko stadiona), a ispijanje tekućine su s vremena na vrijeme prkidali klicanjem svom timu. Iako nije bilo nijednog incidenta, za svaki slučaj pored je dežurala policijska patrola.
Poslije par pića uputili smo se na utakmicu. Nije bilo velike gužve, što je u neku ruku i logično, jer navijači u Španiji značaj Kupu kralja pridaju tek od polufinala.
La Romareda je otvorena septembra 1957. i sve na njoj odaje da to mjesto egsistira preko 56 godina. Spolja je dosta sličan Partizanovom "JNA", što je utisak svih nas čim smo ga ugledali po izlasku iz tramvaja. Definitivno mu je potrebno renoviranje, prilično je oronuo, sa starim semaforima, okrnjenim zidovima, metalnim ogradama sa kojih se ljušti farba...
Uprkos tome ima neku posebnu draž. Ako nije savršeno ne mora da bude ružno. Stadion jeste pregazilo vrijeme, ali se na njemu zna i poštuje red. Bez obzira kolika je posjeta sve tribine su otvorene za navijače i svako sjedi na numerisanom mjestu. Stolice su u bojama kluba, plavo-bijele. Djeluje kao da je neko planski raspodijelio publiku po svim sektorima. Dozvoljeno je unošenje flašica sa vodom i niko ne pomišlja da je baci prema terenu. Pa, ne igraju Real i Barselona. A, bilo je situacija kada je cio stadion grmio na sudiju.
U, to je bilo baš dobro!
Svi su poskakali sa svojih sjedišta i zaurlali (huk za svaku pohvalu), pa uglas zapjevali neku uvredljivu pjesmu za sudiju. Atmosfera je mlaka, doduše ni trećina kapaciteta stadiona (35.000) nije bila popunjena. Saragosa ima dvije navijačke frakcije, nešto veća grupa je u ograđenom dijelu "sjevera", i oni glasno navijaju sve vrijeme, a manja na "jugu", ti se ne čuju. Gostujućih je bilo oko 20-ak.
Iz ranije stečenog iskustva znam da je ambijent na španskim utakmicama atipičan u odnosu na naše. Ali, ono što me je i tada i sada fasciniralo je broj žena na tribinama. skoro svaka treća je pripadnica ljepšeg pola. Dolaze same, u paru, sa ćerkama, sinovima, muževima... i svaka obavezno ima neko obilježje svog kluba.
Mi na utakmici? E, to je prava komedija...
Mara i Julija (i ona je imala tek kupljen šal Saragose) u prvom redu, a nas trojica iza njih. Već poslije 15-ak minuta svi smo se smorili, najmanje ja. Pretpostavio sam šta može da se dogodi u duelu 12. i 13. ekipe Primere, pa sam iskusno odigrao kladionicu (beogradska veza) - "iz iksa u jedan". Kako je vrijeme odmicalo tako mi je meč bio sve uzbudljiviji, pogotovo poslije 0:0 na poluvremenu.
Kolege kažu da je svih devedeset minuta bilo dosadno.
Meni nije!
Ipak im vjerujem, naručito Žiki Bogdanoviću sa portala "Balkan-hendbol". Ništa nije rekao, nije ni mogao, jer je spavao! Čovjek je 'ladno zaspao na utakmici!?
Na kraju, za moj budžet vrlo nepovoljnih 0:0.
Oduševio nas je Hezus Navas, brz je kao munja. Ivan Rakitić je "tata" na terenu, svaka akcija Sevilje ide preko njega. Gosti su, odmah se vidjelo, dosta kvalitetnija ekipa. Saragosa borbena, slaba u završnici. Biće im veoma teško u revanšu za sedam dana.
Posljednjih pet minuta utakmice na terenu smo videli dojučerašnjeg igrača Vojvodine Miroslava Stevanovića. S njim smo se pozdravili prije meča, ali onako na daljinu. Nije mogao da napusti zagrijavanje i dođe do ograde. Lijevi bek Saragose Ivan Obradović je na oporavku od teške povrede u Berlinu (ponudio nam je svaku pomoć i hvala mu na svemu).
Od Stefana Babovića ni traga ni glasa...
(Izvještač MONDA iz Saragose Vladimir Sukdolak)