Iako nisu pobijedili Hrvatsku, "orlovi" su poslije dugo, dugo vremena sa terena "Marakane" ispraćeni aplauzima navijača.
Svi znamo da u Srbiji ne postoji "kult reprezentacije", posebno ne kada su fudbalski navijači u pitanju, jer je tu klupska opredijeljenost ispred svega.
Ipak, u petak uveče, 6. septembra 2013, poslije mnogo vremena, fudbalska reprezentacija Srbije imala je podršku kakvu zaslužuje. Nije bila "za 10", ali ni rezultati "orlova" u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo nisu takvi.
Bitno je da su navijači bili na istoj talasnoj dužini.
Tek sporadično, tokom prvog poluvremena, čuli su se zvižduci Vladimiru Stojkoviću sa sjeverne tribine, dok je na početku drugog dijela golman naše reprezentacije sa juga dobio skandiranje "Stojke grobare".
Predsjednik FSS Tomislav Karadžić ovaj put bio je izostavljen, osim u finišu utakmice, kada je na kratko sa sjevera "zagrmio" poziv da podnese ostavku.
Umjesto one fiktivne vatre u vazduhu, na "Marakani" se u jednom trenutku razbuktao pravi plamen. Bilo je to nekoliko minuta pred kraj meča, kada su navijači na južnoj tribini, bliže zapadnoj, upalili nekoliko polomljenih stolica na gomili. Stvorio se gust dim, a vatrogasci su tek iz trećeg pokušaja uspjeli da ugase plamen.
Umjesto da gledaju na teren, pojedincima je bilo važnije da sačuvaju tu buktinju tako što su tjerali one koji su htjeli da je ugase?!
Bile su to jedine "nesuglasice" tribina, koje su mnogo češće zajedno skandirale "Srbija, Srbija" i "'Ajmo, 'ajde svi u napad".
Šta je to što je, bar na neki način, ujedinilo naše navijače? Odgovor je lak - Hrvatska.
Utakmica sa komšijama nije izazvala interesovanje kao što bi, da je rezultatski značila više našem timu. Četa Siniše Mihajlovića je odavno prije ovog meča na minimum svela šansu da se plasira u baraž za Svjetsko prvenstvo, pa je i povjerenje navijača u "orlove" palo na sličan nivo.
Ipak, na "Marakani" se pojavilo oko 35.000 gledalaca, iako je postojala bojazan da će tribine stadiona Crvene zvezde biti više prazne nego popunjene.
Međutim, iako ovaj put nije bilo podjele na "zvezdaše", "partizanovce" i "ostale", zamjerka se odnosi na repertoar pjesama.
Mnogo više pažnje posvetilo se "prozivanju" hrvatskih, nego podršci srpskim fudbalerima.
Takođe, ta podrška morala je da bude mnogo glasnija. Nevjerovatno je da se na stadionu na kojem je nekoliko desetina hiljada ljudi, daleko od terena u novinarskoj loži, čuje šutiranje lopte.
U par navrata, možda i kada je bilo najpotrebnije dati "vjetar u leđa" igračima, na tribinama je bio muk, a najveća erupcija emocija (negativnih) viđena je zapravo kod intoniranja gostujuće himne, kod isključenja Šimunića, a tek onda (pozitivnih) kod pogotka Aleksandra Mitrovića za konačnih 1:1 u meču.
Mnogima je bilo važnije paljenje hrvatskih zastava i lomljenje stolica od događaja na terenu, ali, kao što smo rekli, u Srbiji ne postoji "kult reprezentacije".
Da li će se on stvoriti, vidjećemo. Ako je po igri i borbenosti onih mladića koji su u petak nosili dres Srbije, ima nade... Samo da tako nastave, a neće nam uvijek mečeve suditi Feliks Brih.(MONDO)