ANALIZA: Šta mi u Srbiji, ustvari, hoćemo?

Ne idemo u Brazil i to je cijena koju je Siniša Mihajlović platio u sprovođenju projekta (drastičnog ili radikalnog) podmlađivanja reprezentacije. Da li je to tragedija? Naravno da nije. Da li je to neuspjeh? Hm... realno, nije. Ali, da li imamo tim za budućnost? Naravno da imamo. Da li će biti neuspjeh ako ne budemo uspjeli u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo? E, to hoće, jer će ova generacija biti zrelija za ove kvalifikacije.

Utakmica protiv kvalitetne Hrvatske, ali i onih 45 minuta protiv Belgije u Beogradu, pokazali su da Srbija ima "štofa" i da je potreban samo dobar krojač koji će napraviti saliveno odijelo.

Da se ne zalijećemo: ima tu još mnogo da se radi, ali osnov postoji. Samo, svi treba da zapnemo.

Prije svega, srpska fudbalska javnost treba da stane na loptu, stavi prst na čelo i zapita se: gdje smo to trenutno u evropskim i svjetskim okvirima? Ne pripadamo kremu evropskog fudbala i to saznanje je dobra polazna osnova da u skoroj budućnosti nešto uradimo kako valja.

Vrijeme i strpljenje. U ovoj zemlji toga nikad nema. Za mnoge stvari. Fudbal, naravno, nije izuzetak. Mora sve odmah, brzo, savršeno... To mogu samo Mandrak, ponekad Betmen, i neizbježni Čak Noris.

Siniša Mihajlović je napravio hrabar zaokret. Poput pilota MIG-a, uradio je luping, riješivši se "nepotrebnog prtljaga". U avion "Er Srbija" ukrcali su se putnici koji su tek izvadili pasoše, uz neke koji su ih dobili nešto ranije.

"A gdje su ti stariji igrači? Treba nam iskustvo", govorili su i pisali Mihajlovićevi kritičari.

Ne, nisu nam potrebni. Njih smo gledali i zahvalili smo im se. Vrijeme je za nova lica i dobro je što je tako. Ona stara lica smo imali prilike da vidimo na djelu, pa se i nisu nešto proslavila.

Uostalom, zar ta Belgija, koja dominira u ovoj kvalifikacionoj grupi, nije napravila isti hirurški zahvat prije izvjesnog broja godina? Belgijanaca nigde nije bilo godinama, a evo ih sada, idu na Mundijal. Sa većinom golobradih mladića.

Kažu Mihajlovićevi kritičari da je isprobao mnogo fudbalera. Pa šta? Bilo je lutanja, možda i pretjeranog forsiranja pojedinih igrača, možda je pojedinima vjerovao više nego što je smio, ali je udario temelj za budućnost. I sad i on i svi zainteresovani znaju na čemu smo. Imamo tim, samo mu treba podrška. Imamo i one koji kucaju na vrata A selekcije. I stručna javnost treba da se, konačno, stavi u službu reprezentativnih selekcija. Ne treba nam Vijeće staraca, već Vijeće mudraca.

OK, nije Mihajlović veliki fudbalski mudrac. Malo je onih koje zanima fudbal u ovoj zemlji koji ne bi u nacionalni tim zvali Lazara Markovića, Aleksandra Mitrovića, Filipa Đuričića... Realno, sve su to kečevi u rukavu.

Mihajlović je pozvao sve najbolje što Srbija ima i polako taj tim dobija obrise velike ekipe sposobne za velika djela. Protiv Hrvatske je bilo igrača u grču. Ali, da li im na tome treba zamjeriti? Pritisak je bio priličan, jer je to utakmica koja "mora da se dobije", a za svaki pogrešan pas - zna se šta slijedi sa tribina. Bar se do sada znalo.

Pogriješio je Mihajlović u slučaju Nemanje Matića ili, bolje, rečeno, ogriješio se. Nemanja je protiv Hrvata pokazao zašto je selektor pogriješio. On je bio ta aorta u srpskom timu koja je nedostajala da ubrizga krv. Nije baš da Mihajlović nije znao šta mu donosi Matić, ali to su te "lude glave balkanske".

"Mislim da smo i selektor i ja bili tvrdoglaviji nego što je trebalo", priznade nedavno Matić novinarima i javnosti.

Mihajlović je zaslužio novu šansu. Hoćete/hoćemo Dudu Ivkovića i u fudbalu? Pa, hajde onda da dopustimo vrijeme da i u fudbalu napravimo nekog Dudu Ivkovića, Željka Obradovića... Ali, isto tako i da podržimo, kao što to radimo u košarci, tim koji vode generali Ivković i njemu slični. Pa, ova fudbalska reprezentacija je neznatno starija od košarkaške!

Siniša Mihajlović je imao grešaka. Nije smio da "nalegne" na Baneta Ivanovića i Aleksandra Kolarova poslije Belgije i da pred iznenađenim novinarima javno upre prstom u njih. On, kao trener, jeste bio u pravu, ali ne mora javnost baš sve da zna. Neke stvari su samo za svlačionicu. Desio se poraz u Skoplju... Morao je da ima više takta kada je Matić u pitanju, morao je, možda i da pažljivije izgradi odnos sa Ademom Ljajićem. Ne da mu povlađuje, jer je Srbija odnjegovala Ljajića. Ne neka druga zemlja. Ovde je rođen, ovde je dobio mogućnost da se razvije. Ali, mogao je Siniša da pronađe neku drugu opciju, neku "dubinsku loptu" da zadrži Ljajića.

Sa druge strane, možda je i to neki kvalitet Mihajlovića. Odlučio je da ne ćuti. Odlučio je da sječe, a ne da se izvinjava. Doneo je Mihajlović i neke pozitivne stvari. Ukratko: slušajte me i napredovaćete. Aplaudirajte tuđim himnama - dajte primjer. Pružite i stisnite ruku protivniku kada izgubiš - poštovaće vas. Ova reprezentacija polako, ali sigurno dobija poštovanje.

Džentlmenstvo, šmekerstvo... I to treba da bude element jedne ekipe. Na dobrom smo putu...

Taj novi način razmišljanja je, možda, i jedan od najvećih dostignuća ili pomaka u srpskoj fudbalskoj reprezentaciji. Uspio je i da pomalo neutralizuje klubaštvo, jedan od najbesmislenijih elemenata kada govorimo o srpskom reprezentativnom fudbalu. Nema kompromisa! To je Mihajlovićev zalog.

Nije Mihajlović savršen, daleko od toga. I on bi trebalo da umije da sasluša druge, DOBRONAMJERNE. I da bude češće u Srbiji, da priča sa igračima-potencijalnim reprezentativcima, da razgovara i sa onima koji su "sigurni".

Polako, ljudi! Igraće i Luka Milunović, igraće jednog dana i Nikola Ninković, igraće i Andrija Živković, igraće i Marko Pavlovski, biće mjesta i za Predraga Rajkovića, biće prilike ... Polako, ima vremena, sa njima treba da se radi, da se priča, da se ubacuju u prvi tim strpljivo, bez žurbe. Sada postoji kičma, ne treba je slomiti prerano.

Selektorova uloga je, da se ne lažemo, prije svega motivatorska. Naravno, treba proučiti protivnika i odrediti taktiku, ali ne može selektor (ma kako se on zvao) da nauči fudbala Baneta, Kolarova, Nevena, Matića, Lazara, Tadića, Sulejmanija... Znaju oni da igraju, samo ih treba pustiti da igraju.

Fudbalska Srbija treba sada da pokaže mudrost. Jer, dokle ćemo da trošimo ljude i da ih uvaljamo u blato pre nego što su i počeli?

Hajde da više ne bude tvrdoglavosti, hajde da budemo malo pametniji. Nekada. Negdje. Hajde da igramo taj fudbal, jer znamo da ga igramo. Hajde da prestanemo da zviždimo na svaki pogrešan pas, hajde da sami sebi damo malo kredita, hajde da ne budemo baš uvijek Srbi (ovo je metaforično, razumije se) - tvrdoglavi preko svake mjere, gordi kad mu vrijeme nije, konzervativni...

Hajde da igramo fudbal i da mu se radujemo.(Predrag Vujić)