Kapiten crno-bijelih kao gost MONDA odgovarao na vaša i naša pitanja. Kao klinac molio je da potpiše ugovor sa "prvim timom".
Autentična fudbalska zvijezda...
Mora da u sebi nosi nešto posebno, nešto što ga izdvaja od saigrača ili, za pasioniranog navijača, običnog smrtnika. Kada stekne status božanstva i dobije bezgranično navijačko povjerenje, postaje besmrtan, legende čija se dela uveličavaju do onih iz narodnih pjsama...
Nekada je fudbalska scena naših terena veoma često znala da izrodi takvog junaka. Skoro pa svaka generacija imala je svog idola, zvezdu kojoj se iskreno i bezmalo laži divila.
Ali, vremena su se promijenila...
Svetinje za navijače iz Srbije, Partizan i Crvena zvezda, postali su samo usputne stanice za mlade igrače. Odskočne daske za finansijski jače ugovore. Uprkos konstantnim isticanjem da su dolaskom na jednu ili drugu stranu Topčiderskog brda ispunili "dječačke snove", potezanjem iz mjesta za prvom inostranom ponudom otkrivala su i otkrivaju jedinu istinu.
Mnogo će vode da proteče Dunavom i Savom dok se u Humskoj ili Ljutice Bogdana ne pojavi novi idol navijača. Novi Moca, Čava, Piksi, Dejo... Pitanje je i da li će ikada!
Na sreću, jedan je još uvek aktuelan, iako će u decembru napuniti 37 godina.
"Ilić kapiten, jedan je Ilić kapiten"!
Gotovo da nema utakmice da stadionom na kojem igraju crno-bijeli ne odjekuju riječi pjesme Partizanovog juga. Bilo u Humskoj ili na strani, kada je na terenu, ali i kada nije...
Saša Ilić!
Za njega Partizan nikada nije bio usputna stanica. Igrao je i igra srcem za crno-bijeli dres. Za navijače!
"Definitivno su se promijenila vremena. Međutim, meni nije jasno kako neko, pogotovo dijete Omladinske škole, neće da potpiše ugovor sa Partizanom. Moj san je bio da odigram utakmicu za prvi tim. Nije mi bio san da igram za Partizan, pa da odem u inostranstvo... Igranje pred punim jugom mi je bilo ostvarenje svih snova. U to vrijeme jedina želja! Ne kažem da sam zbog toga u pravu, ali tako smo mi i oni prije mene razmišljali", počinje priču za MONDO kapiten Partizana.
"Pokušavam da razumijem... ali, priznajem, moja glava ne može da prihvati takve stvari".
Znači, surovi profesionalizam je učinio svoje?
"Živimo u nekom drugom svijetu, gdje je novac najbitniji u fudbalu. Ranije nisu bile ni velike razlike u ugovorima među igračima, a danas s jednim dobrim mogu da obezbijede egzistencijalno pitanje... Njih ne zanima da li će neko za 15-20 godina da kaže igrao si u Partizanu ili Zvezdi, samo da li je dovoljno zaradio ili nije. S jedne strane ih razumijem... Sve se promijenilo, moramo da pokušamo da ih razumijemo".
Uočljiv je bio njegov talenat i potencijal dok je igrao za mlađe kategorije, ali nije ucjenjivao klub kada je trebalo da potpiše prvi ugovor sa crno-bijelima. Nije ni mogao, a nije mu ni na pamet padalo. Naprotiv!
"Molio sam da dobijem profesionalni ugovor sa Partizanom. MOLIO!"
Video PITALI STE SAŠU, ON VAM JE ODGOVORIO pogledajte na našem veb portalu
Ilić je ponikao u Humskoj, u inostranstvo je otišao tek sa 26 godina. U omiljeni klub vratio se da završi karijeru. Ređaju se nastupi, golovi - padaju rekordi na večnim listama trofejnog kluba.
"Mnogih stvari još uvijek nisam svestan. Sećam se da su mi ljudi, kako sam napredovao na vječnoj listi po broju nastupa, uvek napominjali da sam pretekao dvadesetog, pa desetog... A, sada sam drugi, odmah iza Moce Vukotića. Polako postajem svjestan tog podatka, jer Partizan je klub sa dugom tradicijom i puno je velikih imena prodefilovalo kroz Humsku i ostavilo dubok trag, a moje ime ostaće upisano kao drugi po broju odigranih utakmica, a možda i kao najbolji strelac u prvenstvenim mečevima. To je velika čast i izuzetno prija".
Na repertoaru navijača Partizana nalazi se nekoliko pjesama posvećenih "Kapitenu".
"Mislite na navijačke ili ova nova pogrdna što su je smislili igrači", sa velikim osmijehom se zapitao Ilić, a onda i odgovorio: "Lijepo je kada ti navijači pjevaju... Najljepša i najdraža mi je ona koja me prati od početka karijere 'Ilić kapiten'. Posljednja je izuzetno lijepa, naravno i draga, često je pjevaju. Mogu samo da se zahvalim navijačima i da pokušam da im se odužim".
Veliko poštovanje prema Iliću imaju i navijači Crvene zvezde.
"Spadam u osobe koje nisu sklone ispadima, nikada nisam takav bio. Uvijek sam poštovao protivnika, ali i njegove navijače. Rijetko kada sam ulazio u sukobe s njima, ponekad u žaru borbe, ali poslije utakmice uvijek dođe do pomirenja. Pokazalo se da takav moj odnos prema rivalima protivnik zna da cijeni. Najviše volim svoj klub i svoje navijače, ali druge poštujem!"
Sa Partizanom ima čak devet osvojenih titula, mnogo lijepih trenutaka, ali i onih kojih ne voli da se sjeća rado.
"Najljepši momenti su mi oba ulaska u Ligu šampiona kao i svaka pobjeda protiv Crvene zvezde. Hvala Bogu, sada ih imam više od kada sam se vratio. Isto tako, svaki poraz od 'vječitog rivala' puno boli, kao i neki neuspjesi u Evropi, gdje smo mogli da rezultatski bolje prođemo. Partizan je bio u situaciji da pobijedi jedan Real Madrid, a ja sam direktan krivac što nije. Bio sam mnogo ljut na sebe, ali nisam bio tužan jer smo fenomenalno odigrali. Takvi neuspjesi me mnogo više bole nego porazi u kojima smo bili daleko ispod nivoa. A, bilo ih je..."
Bilo je i puno golova, ali je izdvojio svih pet postignutih u duelima sa Zvezdom.
Sjećanja na čuveni promašaj protiv Reala i dalje ne blijede. Koliko je malo nedostajalo da Ilić "ćušne" loptu u mrežu i da sruši slavni Real Madrid.
"Ponavljao sam tu situaciju milion puta i nenormalno je da se tako nešto dogodi. Da sam bio u ulozi defanzivca i da sam morao da spasim gol, ne vjerujem da bih uspio da izbacim loptu. Ne znam kako sam promašio..."
Ipak, 2003. godina ostala je u lijepom sjećanju.
"Mi smo imali ekipu koja je tri-četiri godine bila na okupu, možda i više. Non-stop smo bili na korak od Lige šampiona, ali nam je bilo i dosta teže nego danas, jer nije bilo povlašćenih, pa smo morali da igramo protiv Bajerna, Spartaka iz Moskve... Lotar Mateus je imao ekipu koju su njegovi prethodnici napravili i kao jedno od najvećih imena svjetskog fudbala on je imao tu moć da nas izuzetno motiviše".
Nijemac je rekao rečenicu koja je upalila motore "parnog valjka" u Engleskoj.
"'Momci, bolji ste od Njukasla i naravno da ćete ih pobijediti', to je nama, koji nismo imali toliko iskustva igranja u Evropi, puno značilo. Ali, s nama su bili i Taribo Vest, koji je mnogo toga prošao u karijeri, a kasnije i Ljubinko Drulović, pokretačke snage na terenu. Protiv Njukasla smo odigrali herojski i zasluženo ušli u Ligu šampiona. Žao mi je što u grupi nismo napravili više, jer nas nijedna od ekipa nije nadigrala - Real (sa galaktikosima), Porto (koji je te sezone sa Murinjom osvojio Ligu šampiona) i Marsej s Drogbom (finalista Lige UEFA za 2004). Da smo imali više sreće i koncentracije, da smo koristili zicere, prije svega ja... Partizan je mogao da prođe tu grupu".
Jednu izjavu Ilića navijači najvećeg rivala i dan danas sa zadovoljstvom izgovaraju. Poslije poraza na stadionu Crvene zvezde kapiten Partizana pronašao je uzrok neuspjeha u visokoj travi.
"Naravno da bih sada promijenio tu izjavu, ali... Ljudi, to je stvarno istina. U tom trenutku trava na Zvezdinom terenu je bila previsoka, što nama nije odgovaralo. Zvezda nas je zasluženo pobijedila i tražio sam izgovor, da ne bih rekao da smo bili loši. Bili su bolji od nas u tom trenutku, ali je i teren bio loš. Sa ovoliko godina sada, nema šanse da bih nešto slično izjavio".
Dok je još bio član Partizana polusezonu 2004. odigrao je za špansku Seltu. Konačno, 2005. godine odlazi u Galatasaraj gdje takođe postaje omiljen kod navijača, kojima poslije pet sušnih godina donosi titulu u šokantnoj završnici prvenstva.
"Kada sam odlazio u Tursku bio sam sputan raznim predrasudama o namještanjima i svemu. Mi smo igrali posljednje kolo i nama je trebala pobjeda kod kuće, ali i remi ili poraz Fenerbahčea u Denizliju. Svi su nas otpisali... Mi smo lagano poveli, a utakmica našeg protivnika je bila prekinuta. Onog trenutka kada je meč završen, svi smo potrčali prema komentatorskim pozicijama da ispratimo kraj utakmice Fenera. Turski navijači su vrlo bučni, ali tih 15-ak minuta na stadionu je bio tajac. Niko ništa nije progovarao".
"Kako se bližio kraj, sve više smo vjerovali da možemo do titule. Galata je poslije pet godina postala prvak, to niko nije očekivao, jer smo finansijski bili u krizi tih godina. Od stadiona do trenažnog kampa obično nam je trebalo 15-20 minuta, a mi smo putovali pet sati! Euforija kakva se ne zaboravlja... Kada smo stigli oko pet ujutru, već je oko kampa bilo 20 hiljada ljudi. Takvi su oni, do srži vole svoj klub".
Neočekivano napušta Istanbul i odlazi u austrijski Red Bul.
"To su greške koje me prate kroz cijelu karijeru i za koje sam kriv samo ja. Ogromnu grešku sam napravio kada sam na nagovor određenih ljudi napustio Galatasaraj i otišao u Red Bul. U Galati sam za dvije godine ostavio odličan utisak, ljudi su me voljeli, u klubu, navijači... Kada razmislim kakav sam status imao u jednom od najvećih klubova Turske, nikada u životi ne bih napustio Bosfor i otišao u Austriju. Da sam ostao, vjerovatno bih i dan danas igrao u Turskoj, ne u Galati, već u nekom manjem klubu."
Istambulski ili beogradski derbi?
"Vrlo sličan. Bilo mi je lakše da igrama derbi u Istanbulu, jer sam stranac i nisam ga toliko emotivno doživljavao".
Ilić je prokomentarisao i sve učestalije sukobe navijača sa igračima svojih klubova - skidanje kapitenskih traka, dresova...
"Mnogo vole klub i velika su podrška igračima, kako Partizana, tako i Zvezde, ali ja nisam za takve radikalne mere. Navijači moraju da shvate da svima nama, pogotovo mladim igračima stvaraju još veći pritisak i da kada počnu da zvižde i rade druge ružne stvari igrači postaju još gori. Bio sam u Turskoj, gdje su navijači vrlo slični, malo i u Grčkoj, gdje vlada fanatizam. Tamo je to dozvoljeno, tako se navija i dešavaju se slične stvari. Sa druge strane, u Španiji i Austriji gdje to ne postoji. Igrajući za Red Bulu izgubio sam 7:0 od Rapida, mislio sam da će da nas kamenuju, a ljudi su nam pružali ruke".
U dresu reprezentacije upisao je 37 nastupa, ali pravu šansu da bude vođa na terenu nikada nije dobio.
"Uvijek sam se rado odazivao svakom selektoru. Za mene je to bila čast i obaveza. Sa svim momcima s kojima sa igrao u državnom timu sam bio u dobrim odnosima, u najmanju ruku korektnim, i mene su obožavali. Volio sam da se šalim i bio sam dobar za atmosferu. Zašto nisam dobio pravu šansu nije pitanje za mene, mogu samo da kažem da sam uvijek davao svoj maksimum. Nisam odigrao mnogo utakmica, iako je taj broj na kraju došao do 37, svega sedam-osam puta sam bio starter".
Saša ima nastup na Svjetskom prvenstvu i postignut gol. Dogodilo se to u Minhenu 2006. na utakmici protiv Obale Slonovače.
"Bio sam u ubjeđenju da zaslužujem da igram za reprezentaciju u Njemačkoj, imao sam dobru sezonu u Galatasaraju, koji je uzeo titulu, a ja sam postigao 12-13 golova. Ljudi su možda mislili da nisam dobar i to nikome ne zamjeram. Sa svima sam ostao u dobrim odnosima i ne vjerujem da će neko od njih reći nešto loše o meni, na prvom mjestu kao čovjeku, a kao igraču me nešto specijalno i ne zanima. Nije mi mnogo žao, jer sam uvijek bio tu za reprezentaciju. Kada sam bio dio nje, bilo mi je lepo".
Ilić je pratio Srbiju i Sinišu Mihajlovića kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Zadovoljan je igrom...
"Naši ljudi će uvijek osporavati... Mihajlović je odmah na početku svima stavio do znanja da želi da podmladi reprezentaciju i to podržavam. Zašto nije ispraćeno rezultatima je za dublju analizu. Nije na meni da biram, ali sam izuzetno zadovoljan kako igra reprezentacija. Ako tako budemo igrali u narednim kvalifikacijama s pravom se možemo nadati plasmanu na Evropsko prvenstvo".
I za kraj, kako napreduje škola za trenere?
"I dalje sam igrač... Namjera mi je da završim tu školu. Sa mnogo trenera sam radio i pokušaću od svakog od njih da izvučem najbolje. To je dug proces i mora po malo da se napreduje. Moraš da imaš i diplomu i ja sam ušao u taj proces. Šta će biti... vidjećemo", završio je "Kapiten" Partizana - Saša Ilić.
(Predrag Vujić, Aleksandra Petrovski, Vladimir Sukdolak - MONDO, foto: MONDO - Petar Stojanović)