DERBI: Kad je novinarka navijač (Partizana)

Dopalo vam se kada smo vam predstavili jedan od prethodnih "vječitih derbija" kroz vizuru novinara u svojstvu navijača.

I novinari su ljudi od krvi i mesa, satkani od emocija kao bilo koje drugo biće. I u redu je biti navijač nekog kluba i tu nema ničega lošeg.

Ima slučajeva kada smo nepravedni prema koleginicama koje takođe imaju emociju, možda i jaču, prema fudbalskom klubu. Žene se ne razumiju u fudbal, često se može čuti. To je predrasuda.

Žene i te kako umiju da razumiju fudbal i vole ga. Nije to samo puko gledanje kako kojem igraču stoji šorts. Ne! Ima žena koje se razumiju u taktiku, znaju ko "treba" i ko "mora" da igra, one kojima ne treba objašnjavati da li se kaže "oPsajd" ili "ofsajd" i koje razumiju taj toliko težak element fudbalske igre da se mnogi muškarci hvataju za glavu i služe metaforama da objasne kako to neki igrač može da bude u nedozvoljenoj poziciji. Hm, znate onu priču o šopingu, cipelama...

Odlučili smo da se revanširamo ljepšem polu. Evo, žena koje umiju da prate fudbal i koje ga vole, a umiju i da pišu, izvještavaju. To im je posao.

Uživajte!

PS: djevojke, izvinite što smo stavili vaše godine, ali to je samo zbog lakšeg razlikovanja.

PS2: Ne, dragi čitaoci, nećemo vam dati njihove brojeve telefona! :)))

NN, 42 godine su mi tek. Partizan(ovka), oduvijek i zauvijek.

Ima dana kada mi je krivo što nisam "normalno" žensko. Da ne moram da radim napolju kada pingvini marširaju ili upeče. Ne preganjam se s žandarmima, redarima i žestokim momcima s tribina. Ne češljam informacije u ponoć ili šaljem vijesti dok oko mene lumpuju. Ne crtam nabijeđenim trenerima i igračima da i mi koje nikada nismo ni mačku s praga šutnule znamo da dobar pas ne znači uvijek dresiran ker , a ofsajd ime nekog novog egzotičnog parfema. Ne objašnjavam taksistima da ne idem na stadion da bih jurila zgodne frajere s terena ili ne rušim frizerkine stereotipe o sportskim novinarkama kao ženama s bradom, koje se sapliću na štiklama.

Ali, brzo me prođu te žute minute. Ne vrijedi, volim da pišem. I obožavam fudbal. Čak i ovaj tužni srpski, gdje klubove vode sumnjivi tipovi i političari, najbolje klince prodaju poslije prvog brijanja, treneri raportiraju menadžerima, pola ekipa igra na gol manje, sudije postrojavaju po svlačionicama, tribine se pune besplatnim ulaznicama, a njima gazduju likovi koji navijaju do posljednje pare i tuđe razbijene glave.... Čast izuzecima.

Nema ni te evropske blamaže, domaće bruke, promašenog pojačanja, šarlatana na klupi, karikature u upravi i budućeg kupca Partizana koji može da ubije moju emociju prema crnoj i bijeloj boji. Iracionalnu, duboku i vječitu, kao sve prave ljubavi.

- Top pet derbija -

A, ona je u moj život ušla kao u Balaševićevom stihu. Tiho, nezvana, sama... Nisam se inatila ocu zvezdašu, kontrirala komšiji ili kupovala stričevu ljubav. Šlihtala se najboljem drugu iz kraja ili udvarala prvoj simpatiji. Partizan mi se desio! Za sva vremena!

Samo njemu vernaaaaa, samo njemu odanaaaa... A, nije da nije bilo prilike da ga ostavim. Uhh, kada se samo setim crnih serija u vječitim derbijima... I sada mi padne mrak na oči čim pomislim na te silne mečeve bez pobjede u prošloj deceniji. Naročito one u kojima smo mi hapsili loptu, bombardovali ih šansama, a oni nam lagano - iz par šmekerskih poteza - uzimali bodove. Šta sam se samo nakucala "copy, paste" odjava. Mijenjala su se samo imena dželata. Moja ljubav ostala je ista. Jer, "dok živim, klicaću njemu - volim te Partizane" i klanjati se sjenama Mancea, harizmatičnog junaka mog crno-bijelog detinjstva , na čiji sam ispaćaj stigla s časa istorije, zaogrnuta šalom, nema od bola, obnevidjela od suza.

I, taman kada sam se pomirila s tim da ću osijediti a neću vidjeti Zvezdu padalicu (u prvenstvu, ko šiša Kup), kao Sjeverni pol hladni trenerski velemajstor Đukić pronašao je te 2007. izlaz iz šestogodišnjeg tamnog vilajeta. Mihajlov, Bajić, Marinković, Lazetić, BUM TRAS... U Ljutice Bogdana, eeeej. Da sam te noći otišla s ovog svijeta, epitaf bi glasio "skončala od sreće". Nema veze što su nam vratili dug s kamatom tog proljeća i uzeli titulu.

Slatke su mi i dve pobjede s vatrenim Stanojevićem, njihovom noćnom morom i "penicilinom" za Velikog Žutog . Ne pravim razliku između Tejgovog hica u 140. i minijatura Šćepovića i Vukića u 141. derbiju, 2011. godine. Pod strašnim pritiskom, sa svih strana... Taman kada su se toliki ponadali da je svanuo i taj dan kada je "umro" Partizan. U istu kategoriju ide i Jojićevo topovsko đule iz slobodnjaka, ovog maja.

Hvala mu što mi je oživio sjećanje na 111. duel sa Zvezdom, kada ju je Kežman "ugasio" u 90. minutu. Ništa ljepše ili bolnije - zavisi s koje si strane.

Ne želim, ne smijem i neću da zaboravim i dva tragična događaja. Oktobra 1999. godine mali zvezdaš Aleksandar Radović ubijen je raketom u Humskoj, a istog mjeseca godinu dana kasnije igrači i struka Partizana dobili batine u prekinutom susretu na "Marakani". STOP huliganima svih boja, njihovim mentorima i čuvarima!

- Rituali -

Nisam rob nikakvog besmislenog (ne)činjenja na dan derbija. Ako sam skupila sve potrebne izjave, u glavu saznala startnu postavu, prokljuvila formaciju mog Partizana i sve ih na vrijeme objavila toliko sam opuštena da načisto zaboravim s kim ćemo se "tući" za nekoliko sati. Dok ne krenem u "rupu" ili na "pašnjak". I nešto me (ne)stisne u grudima. Ženska intuicija je čudo...

Držim se samo jednog principa. Mogu da ishvalim igru komšinice u izvještaju kao da sam odrasla na Sjeveru (ako zasluži) i svakom njenom navijaču u brk priznam da su nas ponizili (ako je to istina), ali nije se rodio taj "delija" kojem ću da pružim ruku i čestitam. Ne moraju ni oni meni. Nikako! Dovoljan mi je tajac na njihovoj tribini. Ili tišina u mojoj bučnoj zvezdaškoj porodici. Psssst...

NN iz Beograda, 31 godina, navijač(ica) Partizana

Imala sam sedam godina kada je neko u tatinom preduzeću moje ime skratio za jedno slovo, a ja za novogodišnji poklon dobila stoni fudbal, umjesto plišanog mede. Znam da mi nije bilo žao, a da je to moj tata protumačio kao neki znak. Znam i da je skoro godinu dana pokušavao da mi objasni šta je ofsajd, ali je nekako u isto vrijeme uspio da me zarazi crno-bijelom bojom. Sada znam i da je to neizlječiv virus, onaj koji nosiš cijeli život.

Srećom, nisam toliko stara da pamtim njihovu punoljetnu dominaciju na "Marakani", i ne mogu da kažem da sam od onih navijača Partizana koji nose velike traume iz derbija, naprotiv.

- TOP 5 DERBIJA -

Posebno pamtim onaj prvi, koji sam uživo gledala sa istočne tribine na dan žena. Onih laganih 3:0, sjajnog gola Saveljića, pa Čakara i na kraju Hristova za sad već ono čuveno: "Ciganima, srećan 8. mart". Sećam se da smo se za tu sezonu spremali na nekom Tahitiju i nekakvih reportaža sa plaže, i njihovih zadirkivanja na tu temu...svakakve gluposti pamtim.

Nikada neću zaboraviti ni derbi koji je Kežman riješio svojim prvim golom protiv njih, par minuta pred kraj, pod prečku, čini mi se Kocića. Slušali smo radio prenos tata i ja, sjećam se da me na leđima nosio oko velikog trpezarijskog stola, da sam ja plakala, a on se smijao, a majka i mlađa sestra nas gledale kao da nismo baš normalni.

Posebno mi je draga i ona pobjeda od 4:2 u rupi, mislim prva prvenstvena koju sam uživo odgledala, kad je se na semaforu među strelcima pronašlo ime Bajića i Mihajlova. Zajiću još nisam oprostila onu šansu pred kraj, kad je mogla da pukne i petarda, ali bila je to još jedna neprospavana noć od silnog uzbuđenja i adrenalina.

Važan mi je i onaj, valjda jedini gol kapitena Ilića van šesnaest metara u životu, kad je u Kupu pogodio mrežu Kocića u sred Ljutice Bogdana. Još sam bila školarac, taj se derbi igrao po danu, sjećam se da sam ispred juga bila neposredno prije pogotka i da sam kroz rešetke ispratila slavlje.

Posljednji derbi neka bude peti na ovoj mojoj mini listi najdražih okršaja sa komšijama. Jedini od ovih pet koji sam pratila po službenoj dužnosti, a u kojem nije bilo šanse da obuzdam emocije. Jurnjava koja je po loži uslijedila poslije Jojićevog pogotka možda nije bila profesionalna, ali pobogu, i ja sam čovjek, pardon žena. Nije ih bilo lako slušati, kako je to sve dogovoreno, kako sigurno dobijaju, kako je to „zna se ko" prije utakmice završio, da bi se u Srbiji živjelo bolje. Nikad im neću zaboraviti izraze lice poslije tog gola, nikad.

Ne zaboravljam ni golčinu Raće Petrovića, ni Moreirinu bombu u 95. minutu, nijedan Dijarin gol. Jasno je da je pobjeda bilo mnogo, ali ih je uvijek nedovoljno.

- RITUALI -

Ne sjećam se da sam ni kao mala imala neki ritual prije odlaska na stadion, a nije bilo mnogo prostora ni da se sujeverje primjeni", jer sam djetinjstvo provela tik pored stadiona. Znam samo da nisam čitala nijedne novine na dan utakmice i da nikada nisam smjela naglas da kažem kakav sam osjećaj imala u stomaku. Nemam ni jedan dres Partizana, a šal koji sam davno dobila uvijek je bio na sigurnom, na radnom stolu u spavaćoj sobi. Žensko sam, nekako mi nije išlo uz mene, da nosim ta „muška" obilježja. Od kad radim ovaj posao, imam samo jedan ritual. Otkucam sms jednom kolegi, pitam ga kakav mu je osjećaj, i onda mirno spavam – on nikada ne griješi. Ali sam se i tog rituala odrekla pred posljednju utakmicu, prosto, bilo me je strah šta će reći.

I jedan kuriozitet, od kad radim kao sportski novinar, i od kad je moj posao fudbalski klub Partizan, nikada se sezona nije završila bez titule....a evo "gazim" sedmu sezonu. Što bi rekao Duško Vujošević, tradicija je nešto lijepo, što treba da se njeguje i čuva :))

NN iz Beograda, 27 godina, navijač(ica) Partizana

Vječiti derbi. Praznik. Utakmica koju željno iščekujete, podjednako kao i 11 fudbalera koji će početi utakmicu. Uvijek smo, na poslu, pred te bitne utakmice organizovali "interne kladionice" koje su podrazumijevale da se napiše tačan rezultat i da se uloži onoliko koliko vjeruješ u svoj tim. Uvijek ima i onih sa suprotne strane Topčidera koji dođu da kupe karte za utakmicu, pa odigraju "dvojku", ali za ovih sedam godina nešto baš i nisu imali previše uspjeha :)

Danima se priča o toj utakmici. Sve ja kao normalno, ali svi znamo da to nije utakmica "kao i svaka druga". Volim derbije na proljeće, ako se igra na JNA. Rijeka ljudi sa svih strana se sliva u Humsku. Uvijek sam se pitala, šta natjera čovjeka da pređe po nekoliko stotina kilometara kako bi gledao Partizan... pa shvatiš da je to ljubav.

- TOP 5 DERBIJA -

Slabo pamtim prvi derbi na koji sam otišla... hm, nešto ne mogu da se sjetim, ali to je vjerovatno bilo iz razloga što je u tom periodu Crvena zvezda bila bolja od Partizana, pa mi je pamćenje "izvjetrilo" s razlogom :)

Ali, recimo da sam jako patila kad su nas komšije pobijedile sa 3:0 kod njih na stadionu, to je bilo u novembru 2003. godine. Da zlo bude veće, u tom meču strelac za Crvenu zvezdu je bio moj rođeni kum, Marko Perović. Ali, nekako nam je u krvi da nam kumovi "presudjuju" :) Da li ima potrebe da napominjem da poslije toga nismo razgovarali?
Bilo je mnogo zanimljivih situacija, izjava na klupskom radiju, ali mi je jedna posebno zanimljiva. Nakon 137. derbija, kada je Partizan pobijedio na stadionu Crvene zvezde 2:1, golovima Dijare i Klea, a Srđa Knežević dao autogol i dobio crveni, ostavio je ekipu na "cjedilu". Nikome nije bilo svejedno, ali se na kraju dobro završilo.

Gostujući na radiju, rekao je, doslovce ovako: "Da se slučajno desilo da je Partizan izgubio zbog mene, otišao bih u Tempo da nosim gajbe". Ne sumnjam da bi to i uradio :)

Kad govorimo o derbiju ne mogu, a da ne pomenem Dijaru. Ljubimac Grobara. Imao je običaj da onako naizgled flegmatičan, sa spuštenom trenerkom izađje napolje da "vidi kakav je teren", pokupi sve zvižduke Zvezdinih navijača i nakon toga se lagano vrati, kao da se ništa nije desilo. Kad se svi igrači nekako plaše tog derbija, znao je da kaže: "Ne brinite, riješiću", rijetko kad nije tako bilo.

Voljela sam derbije koje je vodio Sale Stanojević. Bilo ih je ukupno šest zajedno sa dva u Kupu. Derbiji koje je on vodio, uvijek su bili temperamenti, znao je to da prenese i na igrače, a oni su to voljeli. Ne bih znala koji ću prije da odaberem, ali recimo... Sjećam se 138. derbija u Humskoj. Gol Raće Petrovića "sa Autokomande" je nešto što se ne zaboravlja. Tog vikenda su košarkaši Partizana igrali na F4 u Parizu, sjajan period za crno-bijele. Zatim, derbi na gostujućem terenu, pobjeda Partizana golovima Vukića i Šćepovića. Medju omiljenijima je svakako i posljednji derbi. Pun stadion... Rašović, koji je u posljednjem momentu promijenio odluku da umjesto na teren izvede Marka Šćepovića i Miloša Jojića, izveo Luku i Sašu Markovića. Tenzija je rasla, Partizan je imao šansi, kao i Crvena zvezda, šut Kasalice pogađa u prečku... nije htjela lopta ni na jednu ni na drugu stranu... u 70. minutu je ušao popularni Zeka, ili "Šojić" - kako ga je "krstio"... znate već ko. Delirijum. Od radosti je jedan naš drug udario u staklo u loži i od siline udarca, staklo je puklo. Ali sve u duhu slavlja :)

- RITUALI -

Nisam sujevjerna... ali kada je derbi u pitanju postoje neke stvari koje moraju da se poštuju. Recimo, MiP radio i zvanični sajt Partizana koji vodi legendarni Voja Radojević su u istoj loži. "Čika Voja" nikad nikome nije dozvoljavao da sjedne pored njega, to se poštuje.

Stajling: Pošto sam provodila po cijeli dan na stadionu kada je utakmica, onda se ponese dupla odjevna kombinacija. Ono „radno" odelo i ono "paradno" kada počne derbi :). I svakako, možda najomiljeniji dio priprema je okupljanje u kancelariji broj 216. Tada je tu kao na aerodromu, promet ljudi koji tuda prođe, ne može da se izbroji. Pričamo o tome ko je taj ko će biti glavni akter, prognoziramo rezulat...
Polako se približava početak. Spektakl može da počne. Ispipan je puls. Naši igrači su dočekani aplauzima, njihovi zvžducima. Koreografije su spremne. Pozitivna napetost raste. Za ovih sedam godina uvijek sam vjerovala u tim, malo puta se dešavalo da sam bila iznevjerena.

Markec, Laza, Šćepa, Diara, Tomić.. nisu dozvoljavali da se osjećamo tako. Ginuli su za grb, ne za ljude koji vode klub, već za armiju pravih ljubitelja fudbala i za ljubav Partizanovaca, Grobara. Čast mi je što pripadam crno-belijom dijelu Topčidera.

Derbi može da počne.

(MONDO, Foto: MN Press)